”Sekvoja” naziv je nove pjesničke knjige Enesa Halilovića. Naslovljena prema najvišem, najdužem, najširem i najdugovječnijem drvetu na svijetu, ova knjiga već na početku naglašava četvorodimenzionalnost iskustva na koje će pjesnik računati. Njene prostorne koordinate istaknute su i podnaslovom - paralelepiped. Ovo geometrijsko tijelo, u koje se dimenzija vremena može učitati simbolikom postojanosti sekvoje, obavlja najmanje dvije funkcije na pročelju knjige. Prva od njih tiče se najviše konstitutivnih elemenata ove zbirke. U njima - u oblicima pjesama, njihovoj dužini, tematici, misaonosti, sentencioznosti i anegdotalnosti - uočava se šest lica paralelepipeda zagledanih u svoje parnjake i ugrađenih poput armature u unutrašnji kavez zbirke. Tako se na nivou strukture “Sekvoje” vidi i ono što je na kraju uvodne pjesme naglas rečeno: da ona “raste u dva pravca”, odnosno da je komponovana iz dva dijela. Prvi dio “Sekvoje” stoga čini prvih dvadeset devet pjesama, dok drugi dio čini posljednjih dvadeset devet pjesama. Vazno je razumjeti da oba ova niza idu ka sredistu knjige, odnosno da raspon refleksija koji se njima želi iskazati neprekidno rikošetira s početka knjige na kraj i obratno... Halilovićevu “Sekvoju” objavio je Kulturni centar Novog Sada.
Enes Halilović rođen je 5. marta 1977. u Novom Pazaru. Autor je zbirki poezije: “Srednje slovo”, “Bludni parip”, “Listovi na vodi”, “Pjesme iz bolesti i zdravlja”, “Zidovi” i “Bangladeš”, zbirki priča: “Potomci odbijenih prosaca”, “Kapilarne pojave” i “Čudna knjiga”, drame: “In vivo” i “Kemet”, romana: “Ljudi bez grobova”, “Ep o vodi” i “Ako dugo gledaš u ponor”. Osnovao je književni časopis “Sent” i književni web časopis “Eckermann”.
Priče, poezija i drame Enesa Halilovića objavljene su u zasebnim knjigama na engleskom, poljskom, francuskom, makedonskom, turskom, albanskom i bugarskom jeziku, a proza i poezija je prevođena na engleski, njemački, španski, ruski, arapski, turski, francuski, poljski, rumunski, ukrajinski, mađarski, slovenački, letonski, albanski, makedonski, grčki, bugarski, katalonski, romski, danski, portugalski, italijanski, bjeloruski, jermenski i latinski jezik. Dobitnik je nagrada: Zlatna značka za doprinos kulturi KPZ Srbije, “Meša Selimović”, “Branko Miljković”, “Đura Jakšić”, “Ahmed Vali”, “Stevan Sremac”, “Zlatno slovo”, a za urednički rad u Sentu dobio je nagradu “Sergije Lajković”. Enes Halilović živi u Novom Pazaru, odakle je i govorio za ART.
Napisali ste više zapaženih književnih djela, a nedavno je Kulturni centar Novog Sada objavio i Vašu knjigu poezije pod nazivom “Sekvoja”. U botanici ova imenica označava džinovsko drvo, a kakvo značenje ima u Vašoj poeziji?
- Mnogi su ukrasi ovog svijeta, a sekvoja je jedan od tih ukrasa. Najviše drvo koje raste u dva pravca, u zemlju i prema nebu, a raste i brzina njegovog rasta. Zastao sam pred tim drvetom, zamišljen, gledajući trajanje, postojanje, snagu koja će, i pored ogromnosti, pasti, jednog dana, srušiti se, istruliti... Ima danas sekvoja koje su savremenici nekadašnjih rimskih imperatora. Ta biljka nadživi milenijume, ali i ona je sklona nestanku. Materija se transformiše, ne može se uništiti, tvrdio je Lavoazje. Sekvoja sad postoji i kao moj povod za stihove.
Ako je poezija književni rod u kojem se pjesnik izražava kroz stihove, to bi značilo da ti stihovi sročeni u pjesmi trebaju sadržavati stilske figure, rimu, metafore, poređenja, gradacije ... Ovo kažem zbog toga što ste pjesme u ovoj knjizi, čini mi se namjerno, lišili rime, a obogatili ih predivnim metaforama i parabolama koje snaže čitaocu utiske i osjećanja. Kako ovo vi komentarišete?
- Jedna pjesma je namjerno rimovana, u tercinama i u jedanaest slogova je pisana, da bi imala muzičku provokaciju i asocijaciju na italijansku kulturu, a vezana je baš za istoriju Crne Gore, za djecu koja su tokom Drugog svjetskog rata, negdje od polovine 1943. ostala bez očiju i bez prstiju kada su im okupatorski vojnici podmetnuli plišane igračke punjene eksplozivom. Tu pjesmu sam napisao na osnovu dokumentarnih izvora. Ostale pjesme su u slobodnom stihu, ali i one imaju svoju ritmiku koja je tražena. Stih se probija kroz jezik i misao. Neke pjesme u slobodnom stihu nastajale su godinama, naime napisane su u dahu, ali sam im se vraćao i dorađivao ih.
Vašoj knjizi “Sekvoja” dali ste podnaslov Paralelepiped. Mozda ste htjeli da čitaoca upozorite na to da je stvarnost s kojom se čovjek svakodnevno susreće, često imaginarna, ili je to zbog nečeg drugog?
- Volim da kroz literaturu dodirujem matematičke fenomene. Knjigu sam formirao kao subdiviziju, pjesme u dvije kolone tako naslagane da se gledaju, imaju međusobni odnos, a pjesma “Triplet” koja može da se čita na tri načina, nalazi se kao usamljen pojam i ona ukazuje na zamišljenu trodimenzionalnost zbirke. “Sekvoja” je kao i moja knjiga “Zidovi”, konstrukcija koja je sadržana od pojedinačnih pjesama, ali ima i konstrukciju kao šifru novog značenja i tumačenja.
Šta Vas je navelo na to da svojim pjesmama u ovoj knjizi date i neka svojstva svojevrsne prizme, heksaedra, što im daje dodatnu posebnost, možda čak i neku pjesničku specifičnost?
- Pjesnik uvijek traži nove predjele kojima bi da se ide. Misao i osjećajnost kreću se ruku pod ruku, a književni eksperimenti su taj zamajac koji čini da je istorija poezije zapravo istorija otkrića. Kroz jezik, tragati za smislom i tragati za sobom - to je oduvijek bio glavni činilac pjesničkog instinkta.
Neko je rekao da je poezija filozofija književnosti što zapravo i jeste vaša poezija gladana sa njenog opšteg pogleda na svijet i život u ovom svijetu, čime se najviše bave vaše pjesme u knjizi “Sekvoja”. Po tome ove Vaše pjesme malo podsjećaju na Kiplingove pjesme. Kako Vi tumačite tu slučajnost?
- Postoje sličnosti i slučajnosti, ali postoje i slučajne sličnosti. Nisam razmišljao o tome niti imao u vidu to što kažete. Poezija živi kao doživljaj u čitaocu, i vrlo čest proizvodi asocijativnost koji ni sam autor nije imao na umu stvarajući neke konkretne stihove. Sloboda čitaoca je široka skoro kao piščeva sloboda. Asocijativno polje kod čitalaca nije istovetno, tako da poezija nekim čitaocima daje više a nekima manje, zavisno od onoga sa koliko su iskustva prišli poeziji.
Kada biste morali definisati poeziju, kako biste to uradili uzevši u obzir i njenu tajanstvenu etiologiju obzirom da je njeno izvorište smješteno negdje u dubini srca i duše pjesnika, a samo u prolazu prema ovom svijetu, malo dodirne i njegov razum?
- Postoje mnoge definicije poezije, i gotovo sve su tačne. Sad mi nada na pamet ono što je govorio Vladimir Holan. On kaže za pjesme: “To je vrijeme kada se ne smije voljeti svoja nesreća, pošto je ona svojina svih tvojih bližnjih.” Ako već moram dati definiciju poezije, iako nerado to činim, rekao bih ovo - poezija, to je slap koji bježi da ne bi bio uočen, ali bježanjem skreće pažnju na sebe.
Kaže se da je najljepši dio života čovjeka onaj kojeg čovjek nije svjestan da ga živi. Analogno tome bi li se moglo reći da je najljepša pjesma ona koje pjesnik nije svjestan da je piše?
- Sva iskustva su upregnuta u stvaranje, ali se baš sva ne mogu direktno pretočiti u stihove. Ipak, sve što čovjek vidi i doživi daje neki pečat onome što govori i osjeća. Budan ili usnuo, pjesnik je na zadatku koji je sam sebi zadao. U ovom surovom svijetu, gdje su ljudi sve više pohlepni, potrebno je nekad zastati nad stihom. Globalni problem u doživljaju poezije jeste to što postoji mnogo poezije koja to nije, i ona, loša, dosadna, klimava, ne može da privuče čitaoca koji se onda udaljava misleći da je problem u njemu, a ne u poeziji koja to nije predstavljajući se da jeste.
Svako u sebi nosi svoju poeziju, a da bi neko napisao dobru pjesmu morao bi prevashodno da zna kako izgleda dobra pjesma. U kontekstu toga moram Vas pitati za koju biste svoju pjesmu iz ove knjige mogli reći da je dobra, da je dobro “skrojena”, misaona, dubokih, izazovnih stihova?
- Neke sam pjesme bacio dok nisam sveo na ovih pedeset devet pjesama. Za sada, nijedne se ne odričem, a prepustiću ih vremenu da izvaga koje su najbolje.
Riječ sekvoja u ovoj knjizi ne ukazuje samo na simboliku snage, dugovječnosti, postojanosti, već čitaocu daje odredjeni osjećaj napetosti i iščekivanja. Da li Vam je upravo to bio jedan od ciljeva na početku pisanja ove knjige?
- Sve je u funkciji napetosti. Ponekad mi se učini da pjesnik savremenog doba treba da oplodi pukotinu između poezije i drame. Svaka riječ je na svom mjestu zato što ne treba da bude na nekom drugom mjestu. Kroz sito literature pojmovi ne prolaze slučajno.
Ako poezija s kristalno čistim emocijama najlakše dopire do duše čitaoca, kako vi kao pjesnik izlazite na kraj i sa onim propratnim emocijama koje često “prljaju i zagađuju” pjesmu, kvalitetnu i vrijednu u književničkom smislu? Ovo pitam zato što znam da svaka pjesma nije dobra pjesma, kao što ni svaka ptica nije umiljata golubica.
- Ja tragam. Tragam i po svojim tragovima. Gledam i ponekad doradim ono što sam pisao prije mnogo godina. Ima pjesama na kojima, kao što rekah, radim dugo, dugo. Ponekad su potrebne godine i godine da se uoči sitna nelogičnost. Misao je precizna, ali naš govor ponekad, u zanosu, ne prati misao kako treba. Korekcije su legitimne, i ja, kao i mnogi, ponekad se vratim objavljenim stihovima da ih začešljam.
Zuko Džumhur je rekao da je čovjek propjevao da ne poludi, a Žan Kokto je često ponavljao da najgore što se pjesniku može dogoditi jeste da bude omiljen i neshvaćen. Šta Vi mislite o tome?
- Mnogo je uzroka koji nagone jednog čovjeka da propjeva. Uvijek postoji okidač, ali mnogo je faktora koji vode prema pjesništvu ili šire gledano prema književnom stvaranju. Okidači su ponekad samo djelići u tom mozaiku, a mladost je možda najčešći okidač poezije, jer mladost je burna, i tužna, i vesela, i nemirna... Začudim se kad čujem da je neko u zrelim godinama počeo da piše, ali ni to nije zabranjeno, i nije bez šansi.
Koliko se slažete s tezom da nijedna pjesma nije završena, već samo napuštena?
- Da, napuštena i ostavljena da se probija kroz narode, kroz jezike, kroz vrijeme... Čovjek ne može da stvori savršeno djelo, i sa time treba da se pomiri. Niti jedan od velikih pisaca nema kojem se ne može naći logička ili kakva druga greška. Šopenhauer je tvrdio da je kod njega uzalud tražiti kontradiktornosti, ali nije u pravu. Literatra se odlama od pisaca u nepravilnim oblicima.
Na našim prostorima pisanje poezije je uvijek bilo popularno, ali nasuprot tome vrlo je malo onih koji su dosegli visoki nivo svjetskog pjesništva. Šta Vi mislite o tome?
- Ima, na prostoru Balkana, ima pjesnika koji su izvanredni, ali nijesu dovoljno poznati u svijetu. Potrebno je da se slože mnoge kockice. I u literatri i u životu treba imati i sreće. Na Balkanu su napisane neke od najvažnijih knjiga u istoriji, i danas se pišu dobre knjige, ali ta silna razjedinjenost balkanskih naroda učinila je da nas mnogi gledaju kao neke grupe uzaludnika koji sve što rade rade uzalud. Jazovi među narodima Balkana su ogromni, a svijet to gleda i vidi i svijet je pohlepan; mnogo je više očiju koje gledaju bogatstva Balkana, a ne knjige sa Balkana.
Nedavno Vam je objavljena knjiga “Zidovi” u Moskvi. Kakvo iskustvo imate sa izdavačem i čitaocima u toj zemlji? A šta očekujete od prevedenih romana koji su upravo izašli u Italiji?
- Veoma dobro iskustvo. Knjiga je izašla par mjeseci pije ovog rata i sve ove nesreće na istoku Evrope. Promovisali smo knjigu u Sant Peterburgu i u Moskvi. Tamošnji izdavači znaju da priđu publici koja je zainteresovana za određeni žanr. Mnogo ljudi u Rusiji, naravno, svakodnevno čita poeziju. Tamo je sada i moja knjiga “Zidovi”, pred očima koje su čitale najbolju literaturu. Na neki način tamo je usamljeni dio mene, ali ne plašim se... neka stoji moja cigla u tom potpornom zidu literature. Što se Italije tiče, nadam se da će moji romani tamo izazvati nemir, srodan onom nemiru koji je bio u meni dok sam ih pisao.
Često boravite u Crnoj Gori na književnim smotrama, te nam recite impresije...
- Uvijek je uzbudljivo biti pred publikom u Crnoj Gori, jer ta publika ima povjerenja u riječ. I nije bitno samo šta piše u knjizi nego i šta će pisac reći. Mislim da je kapital Crne Gore to što ima mnogo otvorenih ljudi koji su spremni da čuju druge. Svaki čitalac u osnovi je radoznao. Dan po dan, razvio sam mnoga prijateljstva u Vašoj zemlji, a nedavno sam u Boki sreo i ljude velikih srca koje nijesam poznavao - nadam se da ću ih opet sretati. Primijetio sam da imate i mnogo kulturnih radnika koji su istinski predani svom poslu i na taj način odani svojim gradovima, svojim zajednicama i kulturi. To su ljudi koji ne žive od kulture nego žive sa njom.
Bonus video:
