Bogatstvo, raskoš, čar i magija mode, kreacije i odijevanja, možda se najbolje ogleda u kostimima koji su postali sinonim neke istorijske epohe, lika ili djela, gotovo neodvojivi od određenog perioda ili karaktera.
I uvijek je težak zadatak pred modnim kreatorom, kostimografom ili dizajnerom da pruži svoj pečat i unese svježinu, pa i savremenost kada je njihov zadatak da inspirisani dobro poznatim djelima stvore nešto novo, i svoje i njihovo, originalno i očekivano...
Djeluje da su u tome uspjeli studenti Fakulteta za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica, sa smjera Modni dizajn čija je izložba pod nazivom “Art of costume” (Vol.1) otvorena protekle sedmice u Podgorici, u izložbenom holu Kulurno-informativnog centra “Budo Tomović”.
Talentovane dizajnerke prikazale su niz ilustracija kostima koje su radile za likove iz čuvenog romana Agate Kristi ”Ubistvo u Orijent ekspresu”, a pored ilustracija predstavljeni su i rekonstruisni istorijski kostimi poznatih istorijskih ličnosti, likova sa umjetničkih slika i filmova.
Tanka je linija između rekreacije, replike, rekonstrukcije onih kostima koji su ostali ucrtani u ljudskim umovima, pa i u univerzalnim modnim udžbenicima.
”Moda je jedan od pokazatelja promjena društvenog poretka. Moda govori kroz formu, stil, vrstu tkanine, boju, kroz konstrukciju, kroz jednostavno i kompleksno, kroz raznolikost... Moda diktira trendove, moda je izvor informacija, identitetska odrednica. Vaša vizuelizacija, postaje inspiracija posmatrača. Originalno postaje razlog za novu originalnost”, kazala je na otvaranju izložbe dekanica Fakulteta i vanredni profesor Tatjana Burzanović.
Kostimi su kreirani u okviru zadatka na predmetu “Modni dizajn 3”, pod mentorstvom vanredne profesorke Ane Vasiljević Čelar, kao i rekonstruisani istorijski kostimi sa poznatih umjetničkih slika i filmova, što je bio zadatak na predmetu “Styling i scenski kostim” realizovan pod mentorstvom profesorice Marije Stanković. Tako je i postavka podijeljena upravo u dvije cjeline, obje prilično komplekse, ali i atraktivne. Jednu cjelinu čini 50 prikazanih ilustracija kostima likova iz romana Agate Kristi “Ubistvo u Orijent ekspresu” i “San ljetnje noći”, koju je mentorisala Ana Vasiljević Čelar, dok drugu cjelinu čine rekonstruisni istorijski kostimi sa poznatih umjetničkih slika i filmova gdje je mentor bila Marija Stanković.
Simboličnog, ali i jasnog naslova “Art of costume”, odnosno “Umjetnost kostima”, izložba pokazuje koliko je moda važan segment života i vječita civilizacijska potreba koja je evoluirala uporedo sa čovjekom. Prateći različite vremenske periode, društvena uređenja, političke sisteme, pa i revolucije, krize i ratove, tako se i moda mijenjala, oblikovala, brže ili sporije.
Na pitanje kako se rodila ideja da se ova izložba sprovede u djelo Stanković kaže da je upravo jedan od ciljeva bio da se publici približi jedan od vidova umjetnosti koji nije (toliko) pristupačan prosječnom građaninu. To je apsolutno tačno ukoliko se uzme u obzir da su modne manifestacije rezervisane za posebne zvanice ili one koji su spremni da za to izdvoje pozamašnu sumu novca, a uz to moda koja se sezonski ili kvartalno vrti buticima i tržnim centrima je nerijetko puko konfekcijsko štancanje sve nekvalitetnijih materijala.
”Mi smo željeli da ovom izložbom zakoračimo u svijet mode na jedan drugačiji način i da Podgoričanima približimo ne tako dostupne vidove umjetnosti, poput modnog dizajna. Ova izložba prikazuje kako se kroz različite epohe moda razvijala i koje su tkanine korišćene za izradu kostima, od običnog platna do svile. Izloženi su primjeri haljina i aksesoara iz različitih perioda istorije. Inspiracija za izložbu su bila umjetnička djela poznatih slikara, a rekonstrukcijom modela sa umjetničkih slika studenti su oživjeli slike. Izloženi odjevni predmeti i aksesoari ilustruju različite stilove kroz vrijeme”, istakla je mentorka i profesorica Stanković.
Vasiljević Čelar za “Magazin” kaže da je ideja o izložbi postojala neko vrijeme i objašnjava kako se sve poklopilo u datom trenutku.
”Već duže vremena imali smo ideju da prikažemo i taj segment našeg rada koji se tiče scenskog kostima koji imamo u okviru programa. Tako smo došli na ideju da to prikažemo kroz izložbu talentovanih studenata u toj oblasti. ‘Ubistvo u Orijent ekspresu’ je svjetski poznati komad isto tako svjetski poznate autorke Agate Kristi, pa se to učinilo kao dobar zadatak - da studenti osmisle originalna rješenja za ovako poznatu priču svjetskog renomena i lik naročito poznatog Herkula Poaroa. Takođe, predstava po ovom djelu se trenutno igra u regionu i jedna je od najtraženijih, pa je to bio dodatni motiv da studenti pokažu neki svoj lični iskaz”, naglašava Vasiljević Čelar.
Fascinantno je kakve su sve crte kreatori ilustracija kostima uzimali u obzir, a sve njihove skice i izjave koje opisuju proces i rezultat dostupni su u okviru izložbe. Tako na primjer, kada je u pitanju Herkul Poaro, okarakterisan kao svjetski poznati brkati belgijski privatni detektiv, neprevaziđen u svojoj inteligenciji i razumijevanju kriminalnog uma, crne kose i zelenih očiju - nosi odijelo od štofa. Još interesantnije zvuči zadatak: grofica i grof Andrenji - ona: otmena, koketna mlada; on; distanciran, razuman, snalažljiv, učtiv... U skladu sa tim, obučeni su: ona - duga elegantna haljina od satena u crvenoj boji, skupljena u struku sa efektom nabora, sa padajućim nabranim vratnim izrezom i tri-četvrt rukavima; on - odijelo u svijetlo bež nijansi sa jednorednim kopčanjem, dugi kaput od tamno kafene vune, klasična bijela kopulja, crvena kravata, maramica na pruge u dvije nijanse i braon cipele... I tako dalje se nastavlja i sa drugim likovima, pa je na primjer crnokosa Greta Olson, medicinska sestra u kući Armstrong, crne kose i lica koje liči na ovcu, obučena uglavnom u vunene tkanine... Sve to se razlikuje od autora do autora, bez obzira na to što su imali isti roman za zadatak, pa se u tome ogleda i bogatstvo individualnosti, različitih čitanja i vizija.
Dekanica Burzanović na otvaranju postavke bila je vidno ponosna na talentovane kreatore.
”Istorija kostima večeras živi kroz svojevrsnu likovnu mapu odabranih likova. Inspirisani slikarstvom, književnošću i filmskom umjetnošću, donosite nam dah prošlog vremena, i to kroz savremen pristup. Vaša umjetnička djela postaju ovovremena inspiracija, pokretač mašte posmatrača”, kazala je ona tom prilikom.
Izložba bi se definistivno mogla nazvati svojevrsnim vremeplovom, epicentrom inspiracije, romantike, avangarde, stila, otmenosti i prefinjenosti, u šta se mogu uvjeriti i posjetioci koji imaju priliku i uživo da vide rekonstruisane istorijske kostime, kao i ilustracije kostima za likove, svi smješteni u određene epohe. Ipak, skoro pa je sigurno da bi ovakvu postavku mnogo bolje prihvatio, prigrlio i adaptirao neki drugi, možda intimniji izlagački prostor, kakav nije hol Kulturno-informativnog centra po svojoj strukturi i namjeni. No, i to se može posmatrati simbolično... Kostimi i ilustracije sa jedne strane kao da predstavljaju vakuum vremena, dok okolo ljudi vrve, žure, dešavaju se događaji, realizuju različite aktivnosti i vode razni razgovori. Tako se direktno susreću neprekidni protok vremena i relativnost istog tog vremena, koje zapravo teče u nama samima, ili mi prolazimo kroz vrijeme, putujemo, dok ono ni ne postoji. Evolucija na svakom nivou se desila i dešava se, reklo bi se u svjetskim tokovima, no, kostimi likova koji su prikazani vječni su, poput najprestižnijeg umjetničkog djela, obilježja i simbola neke epohe, poput crteža praistorijskog čovjeka na zidu pećine...
Tako prepoznatljiva raskoš engleske kraljice Elizabete I, njen upečatljivi i prepoznatljivi kostim čiji luksuz zlatnih boja mami poglede, pažnju i imaginaciju posjetilaca. Smješten je u desnom ćošku hola KIC-a “Budo Tomović”, krajnje personifikovan, živ i moćan, posmatra ostatak prostorije i stupa u (in)direktnu komunikaciju sa posjetiocima. U pitanju je rad studentkinje, iskusne i precizne Nade Vemić koja ističe da je u to djelo unijela svoj lični pečat uprkos tome što se trudila da ne odstupa mnogo od originala. Ipak, uradila je to u više navrata, ponajviše u kontekstu materijala koji je koristila...
Tek nešto dalje od kraljice Elizabete nalazi se kostim poznate Klimtove Dame sa lepezom, a onda junakinje Eme iz romana Džejn Ostin, tu je i upečatljiva paleta boja i kreacija po uzoru na Fridu Kalo i još njih... Ponosna mentorka, Marija Stanković za “Magazin” izdvaja svakog ponaosob:
”Umjetničke slike i film koji su inspirisali studente treće godine da ih rekonstruišu u istorijske kostime za izložbu radili su: Nada Vemić potpisuje ‘Renesansni kostim 16. vijeka’, po uzoru na čuveni elizabetanski kostim, Božica Konatar je radila “Dvije Fride” po uzoru na Fridu Kalo, Maša Mirković je realizovala rad ‘Emma 2020’ po romanu Džejn Ostin, Ksenija Mijanović je uradila ‘Madame X’ inspirisana Džonom Singerom Sargentom, ’Portret grofice Ursule Mnišek’ Dimitrija Levickog radila je Ivana Karanikić, Emina Adžović ’Portret mlade djevojke sa cvijećem u kosi’ u rokoko stilu, a Vasilisa Strugar ‘Damu sa lepezom’ Gustava Klimta”, nabraja Stanković.
Na ceremoniji otvaranja u više navrata su se mogli čuti oduševljeni usklici prisutne publike, kao i konstatacije poput: “Ja bih ovo i danas nosila”, što dodatno ukazuje na to koliko je originalnost i dalje cijenjena, u kombinaciji sa kvalitetom, maštom i pričom koju nosi u sebi i iza sebe...
Svi oni okruženi su dizajnerskim idejama i ilustracijama za niz likova iz kultnih romana Agate Kristi, a koje predvodi detektiv Herkul Poaro. Pored njega kojeg su i studenti pojedinačno interesantno odjenuli, tu je i “San ljetnje noći” za šta je kao glavna inspiracija poslužio period renesanse, sama predstava, a i kostimi koji su osmišljeni i predstavljeni u stilu italijanske renesanse i tadašnjeg načina odijevanja, ističe se.
Vasiljević Čelar ističe da je scenski kostim priča za sebe koja mora da funkcioniše i dešava se na više nivoa, a ključ je znanje i razumijevanje.
”Scenski kostim traži ne samo dizajnerski već i likovno istraživački potencijal, književnu pismenost kao i razumijevanje sistema rada na jednom pozorišnom ili filmskom projektu. S obzirom na to da sam dio svog školovanja u Americi posvetila upravo tom segmentu, a i moj profesionalni rad iza sebe ima slične projekte na tu temu, svakako sam i studente uputila u način građenja lika kroz kostim, važnost izraza individualnosti ali i u segmente na koje treba da obrate pažnju, a koji prate sam kostim, scena, priča, režija i slično”, nabraja ona.
O tome kako je realizacija tekla, Stanković dodaje da je u tom procesu bilo svega, što je i normalno za očekivati. Ipak, bez obzira na sve, važan je rezultat i iskustvo.
”Sam proces i tok izrade nije bio tako lak kao što bi se pomislilo. Bilo je tu i paranja i ponavljanja, smijeha, nervoze, odustajanja, i opet odustajanja, više puta odustajanja, ali smo se i vraćali. Sve su to bile ‘slatke muke’ kroz koje smo prolazili zajedno, jer čovjek kada radi ono što voli i želi - ništa mu nije teško, pa ni paranje, ponavljanje i slično... Samo je bitan rezultat, a ja smatram da smo dobili fantastične rezultate. Očigledno je da su studenti na pravi način donijeli duh istorije kroz kostime, a istovremeno su dobili priliku da pokažu svoj trud i talenat, ali i ono što su savladali i naučili za ove tri godine studija”, objašnjava Stanković.
Ana Vasiljević Čelar ističe da je u svemu tome posebno važno zadržati lični izraz, ali ga prije svega spoznati i doseći. Lični izraz, imidž i originalnost u modi upravo su one komponente koje su konstantno na klackalici kvartalnih trendova savremene brze mode. To, pak, nije slučaj sa kostimima koji se i na prvi pogled lako mogu povezati sa vremenskim periodom, pa nekada i karakterom...
”Itekako je bitan lični izraz, jer upravo time dajete doprinos originalnosti cijelog komada, bilo da je u pitanju pozorišno ili filmsko djelo, ukoliko se izražavate i kreirate kroz same likove. Tu je utkano i vaše lično tumačenje i viđenje njih”, priča Vasiljević Čelar i dodaje da svaki od tih segmenata zahtijevaju autentičnost.
Tako je čak i kada su neke stvari više puta viđene, zamišljene ili realizovane. Studenti sa kojima je radila dobro su odgovorili na zadatke.
”Opaža se, prije svega, veliki potencijal i razumijevanje svestranosti rada u oblasti kostimografije... Modni dizajn je jedan segment našeg rada, a sada smo pokazali da se lako prilagođavamo i ostalim segmentima kostimografskog djelovanja kao što je rad na scenskom kostimu”, ističe Vasiljević Čelar.
Stanković se dodatno osvrće na proces realizacije i dodaje da je tu uvijek mnogo energije, dinamike, strasti, mašte, ali i truda, upornosti i rada potrebno da bi na poslijetku sve bilo u pravoj funkciji.
”Rad u radionici je bio veoma dinamičan i kreativan, od samog odabira teme, tekstilnih materijala, šivenja, krojenja, unikatnog ukrašavanja, do izrade finalnih djelova kostima. Kroz veliki broj predavanja koje studenti imaju, dizajniranja tekstilnih i odjevnih proizvoda, konstruisanja, modelovanja i unikatnog ukrašavanja odjeće, sve u svemu kroz mnogo praktičnog rada, studenti stiču zavidno znanje iz estetskog obrazovanja i praktičnih vještina. Tako se na svojevrstan način prepliću umjetnost i praktični rad. Kroz rad na ovom projektu studenti su imali priliku da grade modnu priču od kreativne ideje do realizacije modela”, naglašava Stanković i dodaje da upravo ovakvi projekti podstiču studente na sklonost ka kreiranju odjeće, ali i realizaciji vlastitih ideja.
Ovakvih izložbi koje kombinuju različite pristupe i umjetnosti, a namijenjeni su raznovrsnoj publici, naizgled nedostaje, no Ana Vailjević Čelar ističe da, od kada je ona angažovana na Univerzitetu Donja Gorica, javni prikaz i afirmacija prisutni su već od prve godine i predstavljaju sastavni dio prakse rada na smjeru Modni dizajn.
”Jednostavno smatramo da je to dodatni motiv za dalje stvaranje, mogućnost rane afirmacije ali i učenje o odgovrnosti javnog stvaralaštva”, jasno kaže ona, što se postavlja i kao zadatak pred ostalim akademijama i fakultetima kojima je kreativno stvaralaštvo u fokusu, dodatno s obzirom na to da je publika važan faktor za svakog stvaraoca, bilo da preuzme ulogu kritike, uputi sugestije ili smjernice, pruži potvrdu i novu energije...
Pored autorske vidljivosti, izložba je važna i kao prikaz kostimografije i kostimografskog posla, što je izuzetno zahtjevno i slojevito polje djelovanja i stvaranja, možda nedovoljno vrednovano, pa i zapostavljeno. Ipak, kostimi nikada neće ostati iz zavjese već će zanosno vladati scenom, a Crna Gora ima na koga da se osloni u tom segmentu.
”Mislim da smo ovom izložbom pokazali da Crna Gora ima talentovane mlade nade kada je kostimografija u pitanju. Takođe, pokazali smo i da treba obratiti pažnju na te mlade ljude i dati im mogućnost za dalje stvaranje i rad i u ovom polju dizajna kostima, jer iako su pomalo sakriveni oni su tu i spremni su na velike kreativne zadatke. Naš smjer je uvijek (bio) aktivan sa izložbama i revijama, tako da je svakako izvjesno da će i naredna godina biti veoma aktivna po tom pitanju”, poručila je Ana Vasiljević Čelar.
Marija Stanković istakla je zahvalnost KIC-u “Budo Tomović” što su prepoznali važnost podržavanja mladih ljudi, prikazivanja njihovih talenata i ideja i sa tim ciljem omogućili prostor za realizaciju izložbe koju zainteresovana publika može pogledati do 13. januara 2023. godine.
Stanković je, dodatno, istakla ponos studentima i nadu da će praksa organzacije okakvih izložbi postati redovna.
”Ponosna sam na svoje studente i na to kako su iznijeli ovaj projekat, dodatno jer su uz njega još više napredovali i naučili o modi, umjetnosti, estetici, istoriji, kostimima i istraživačkom radu... S obzirom na sve to, sigurna sam da se svi nadamo da će izložba prerasti u tradicionalnu, pa da će građani Podgorice i narednih godina moći da uživaju u različitim istorijskim kostimima i modnim ilustracijama, kao što je to sada slučaj”, zaključuje Stanković.
Bonus video:
