Luksemburška glumica Vicky Krieps privukla je pažnju filmske javnosti ulogom u istorijskoj drami “Korset” rediteljke Marie Kreutzer.
Krieps je za tumačenje austrijske carice Elizabete osvojila nekoliko prestižnih priznanja - od nagrade u kanskom programu “Izvjestan pogled”, pa do one za najbolju glumicu na Sarajevo film festivalu, a niz je zaključen krajem prošle godine nagradom Evropske filmske akademije.
Ostvarenje u kojem Krieps igra čuvenu Sisi uskoro možete gledati online, i to besplatno, u okviru trećeg Proljećnog izdanja koje će od 21. do 28. aprila na platformi ondemand.kinomeetigpoint.ba predstaviti četiri uspješna filma iz programa velikih regionalnih festivala, članova Mreže festivala Jadranske regije.
To je bio povod za razgovor sa Vicky Krieps o radu na filmu “Korset”, izazovima koje je to sa sobom nosilo, kao i značaju koji za nju imaju osvojena priznanja.
Istorijska drama “Korset” umjesto da ekranizuje već klišeizovanu priču o lijepoj i mladoj Sisi, redefiniše ustaljene okvire žanra prateći svoju junakinju u periodu kada njena dvorska, društvena i majčinska uloga sve više kopni. Ideja za film o carici Elizabeti potekla je upravo od Krieps.
Sisi je imala značajnu reputaciju u zemljama njemačkog govornog područja. Šta vas je privuklo ovoj istorijskoj ličnosti?
Odrastajući kao djevojka imaš taj imidž o sebi kao o princezi, ili Pepeljugi. Kada mi je bilo 14 ili 15, počela sam sumnjati u tu ideju savršene princeze. Našla sam Sisinu biografiju, a ona je, posebno u Evropi, bila smatrana savršenom princezom, anđelom.
Čitajući biografiju pomislila sam da ona možda i nije anđeo, da je nešto, pogotovo pred kraj njenog života, pucalo, a da se ispod površine nalazila tuga. Sa 15 godina nisam ništa znala o melanholiji ili depresiji, ali sam razumjela da nešto nije u redu. Nije dala nikome da je naslika, nije htjela da bude viđena, pa su mnogi govorili da je to zato što je sujetna, ali ja sam pomislila da je nešto drugo razlog.
Kažu da je Sisi prva koja je počela izrađivati sprave za vježbanje u dvorcu i pitala sam se zašto to neko radi? Pored toga što je to zabavno i kul, pitala sam se zašto neko ide u te ekstreme i zašto ne pokazuje lice. Bilo mi je 15 godina i nisam shvatala.
Kasnije, tokom rada sa rediteljkom Marie Kreutzer u Beču razgovarale smo o zajedničkom projektu i ja sam predložila da uradimo film o Sisi, jer mislim da nema filma koji nju stvarno prikazuje. To je bilo 2016. godine. Tada nismo bili sigurne u tu ideju, zašto napraviti film o Sisi, čak je i rediteljka rekla da to ne bi bilo interesantno. Ja sam rekla da mislim da tu ima nešto. Dalje je to stvarno bio samo njen rad, otišla je u arhive, pronašla sve informacije i napisala scenario.
Da li ste morali mnogo da istražujete kada ste odlučili da radite film?
Morala sam da uradim dosta pripreme. Istraživanje je jedna stvar, na neki način je to i lako, čitaš knjige o ljudima koji su mrtvi, a ono što je tražilo dosta truda je učenje mađarskog, ženskog jahanja, mačevanja, plivanje u ledu, koje nije u filmu, ali sam takođe morala trenirati plivanje u ledenom Dunavu u januaru. Bilo je mnogo toga.
Je li bilo teško naučiti mađarski jer je to zaista specifičan jezik?
Mađarski je baš težak. Govorim francuski, njemački, engleski, luksemburški, razumijem dosta italijanskog, a ako bih željela možda bih mogla govoriti i španski, ali mađarski je toliko težak, najteži jezik koji sam ikad učila. Nekad mi se čini da zvuči kao neki skandinavski, a nekad kao turski. Mozak bi mi često gubio nit. To je bilo najteže, naučiti mađarski.
Svako očekuje određene načine ponašanja od Elizabet, ali ona je odbijala da igra po pravilima. Je li Vas to inspirisalo?
Da. Ja sam glumica, ali imam veliki problem sa tim da budem glumica. Volim glumu, umjetnost, da radim na filmovima, ali mrzim kad mi neko govori šta da radim. Ali naravno, kao glumici, ljudi mi govore šta da radim, tako da je to veliki paradoks u mom životu.
Pronalazak ovog lika mi je omogućio da izrazim taj paradoks. Sa jedne strane, stvarno mi dobro to ide, mogu da stojim satima i da nosim kostim, ali u isto vrijeme to mrzim. To je taj lični paradoks, ali i bolno iskustvo koje je i u samom karakteru lika.
Vaša Elizabet ima dva lica. Jedno za vanjski svijet i jedno za njen prostor intime.
Tačno. Veoma je dvolična. Ali mislim da većina javnih ličnosti to ima. To je način da se zaštitite. Ne znam kako je biti stvarno poznat. Iako sam glumica, ja radim arthouse filmove i mislim da niko ne zna za mene.
Ova žena je bila kao Kim Kardašijan, nije mogla nigdje ni prošetati, svi bi je vidjeli, pokazivali na nju, možda je bila i prva super poznata osoba na svijetu. Takvim ljudima postane nužno da kreiraju nešto što nose u vanjskom svijetu da bi sačuvali i zaštitili ono što imaju u unutrašnjem svijetu.
U filmu ima i nekih tamnih elemenata. Je li bilo teško naći ton za takve scene?
Teško mi da govorim o glumi. Ja ne znam šta je gluma. Mislim da je kao neki unutrašnji medij koji se stavi na raspolaganje priči. Samo uđeš u te tame ili svjetlost, oboje jednako. Kada radiš sa nekim kao što je Marie Kreutzer postaje lako jer ti ona dopušta da sve teče. Ja sam tekla kao voda.
Koliko je na ovakvom filmu važan kostim, posebno za Elizabet? Je li Vam to pomoglo da nađete neki novi sloj u tom liku?
Volim tu odjeću, zbog istorijske tačnosti i jer je prelijepa, volim lijepe stvari. Istovremeno, mrzila sam korset jer sam ga strašno potcijenila. Osjećam se glupo, rekla sam Marie, hajde da vežemo korset na pravi način, onako kako je to ona radila.
Mislila sam ako je ona to mogla raditi da mogu i ja, ali ne možeš. Neko kao ona stavi korset u podne i nosi ga do 4 popodne i to je to. Ali kada radite na filmu, počnete u 4 ujutro i završite u 7 uveče, i nikad ne sjedite već samo stojite. Bilo je previše, ali bilo je prekasno kad sam to primijetila - sama sam kriva i morala sam nastaviti.
Kako je bilo snimati u onim ogromnim holovima i palati?
Nije bilo lako, zbog sindroma prevaranta. Mnogi glumci pate od toga, pa i ja. Kada uđete u veliki hol, koji je stvaran, ali vi niste u stvari nikakva velika carica, morate progutati pljuvačku. Morate se pretvarati i zasta nije bilo lako.
Osvojili ste nagradu za najbolje izvođenje u Kanu i za najbolju glumicu na Evropskim filmskim nagradama, obje za “Korset”, ali i nagradu na Sarajevo film festivalu. Šta to znači za Vas?
Puno mi znači. Radim na nezavisnim filmovima, većinom arthouse, koji nisu uvijek dovoljno cijenjeni.
Živimo u vremenu streaming platformi, ljudi više ne idu u bioskope i zaboravili su ovu drugu vrstu filma. Ja sam dio arthouse kinematografije, jedan od njenih vojnika, i osjećam da kad ja dobijem nagradu, arthouse kinematografija dobije nagradu.
Znam na čemu sam radila, znam da je potpuno nezavisno i 100 odsto umjetnost. Nije bilo kompromisa zbog novca. Kad god dobijem nagradu, to je kao razglednica od mojih ljudi koji mi govore: “Bravo Vicky, s tobom smo!”
Mreža festivala jadranske regije
Bonus video:
