U slike unosim dušu i iskrenost života

U ekspresivnim slikama Ružice Radulović, koje će prvi put predstaviti u Podgorici 10. juna, posjetioci galerije “Katarinine čarolije” mogu pronaći dio sopstvene ličnosti, obećava autorka u razgovoru za “Vijesti” tim povodom.

Izložbu “Slučaj traganja 2” slikarke iz Bijelog Polja koja proteklih nekoliko godina živi i radi u Parizu, otvoriće akademski slikar Milutin Obradović u 19 časova, a dostupna je ljubiteljima umjetnosti do 20. juna. Najavljeno je da će gosti na otvaranju izložbe biti pjesnikinja Ina Đuranović, književnik Momčilo Zeković, flautistkinja Lucija Krunić i Mila Damjanović u ulozi recitatorke. Tekst u katalogu izložbe potpisuje istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković, a tu su i impresije akademskih umjetnika: Marije Nikolić, Mirka Dragovića, Pera Nikčevića, Vladimira Fuštića, Marka Petrovića Njegoša, Nikole Markovića i književnika Aleksandra Ćukovića.

Radulović je za ovu priliku odabrala 20 radova i dva mozaika i otkriva šta je sve u njima sadržano.

“U životu, svako od nas nešto očekuje, nada se najboljem. Je li tako? Pored slika, moji dragi i poštovani gosti, imaće priliku da uživaju u divnom programu koji je prateći dio moje izložbe, a voljela bih da to ostane tajna. Mogu obećati da će uz moje radove svi pronaći neki dio svoje ličnosti. Emocije, strasti, nadanja, praštanja, razdraganosti poput iskrenog djeteta... Jer, ne smijemo ubiti to razdragano dijete u sebi koje nam je svima dato rođenjem. Samim tim, unosim dušu i iskrenost života na svoja platna. Takođe, svim srcem se nadam da će posjetioci pronaći i optimizam, pošto su turobna vremena i svima nam je potrebna doza ‘vjetra u leđa’. Što se tiče radova, selektovala sam ih 20, kao i dva mozaika, a period stvaranja je od 2021. godine, pa do danas”, priča Radulović na početku.

Umjesto kičice Radulović slika prstima, ali i sopstvenim dahom, pa se može reći da tako unosi sebe u svoja djela, ali ne želi da otkriva kako izgleda stvaralački proces i zanos...

“Tako je. Koristim prste, katkad špaklicu i radove stvaram duvanjem u slamku. Sam proces je dosta komplikovan, pa ću pod velom tajne biti o samom procesu”, kaže ona i otkriva u čemu pronalazi inspiraciju, te postoje li neki motivi koji prevladavaju:

“Inspiriše me sreća. A može biti i bilo šta drugo. Recimo: lijepi stihovi koje sam pročitala, vedar dan, zaljubljeni par, jedna ruža na dar. Da ne dužim, sve što mome srcu daje neizmjernu sreću. Nekako ne bih izvojila nijedan motiv ili rad. Volim svoje radove, jer su oni odraz mojih emocija, poetike i nadahnuća. Optimizam i hedonizam (smijeh)”, kaže Radulović.

Interesantni nazivi radova, poput: “Rajski vrt”, “Biometrija svemira”, “Grijeh”, “Miris ljeta”, nagovještavaju motiv iz kojeg je djelo poteklo, a odabranim riječima autorka umnogome i dopunjuje sliku, što i potvrđuje “Vijestima”. Ipak, naglašava ona, stvar ke ličnog izbora, stava i ukusa koliko će se nazivi njenih djela nekima dopasti i koliko će se posjetioci pronaći u njima, ali za nju svakako imaju veliku važnost.

“Apsolutno riječi dopunjuju slike. Poznati književnik Branko Miljković je napisao ‘Ubi me prejaka riječ’. Lično želim da ljude ne ubija prejaka riječ, već da smognu snage oprostiti neoprostivo. Svojim radovima želim da ljude podsjetim na obične male stvari, sitnice koje su veoma važne. Jedno: ‘Kako ste?’ je sasvim dovoljno. I da citiram: ‘Slika govori više od hiljadu riječi’... Svojim radovima pokušavam usaditi, kalemisati ljubav prema životu. Imamo samo jedan”, podsjeća Radulović...

U ovom njenom ciklusu i izložbi postavlja se i pitanje za čime autorka traga i da li na platnu pronalazi odgovore, a s obzirom na to da se postavka može posmatrati kao druga etapa neke prethodne, jer naziv možda evoluira u drugu fazu...

“Naziv ‘Slučaj traganja’ nije tek tako postavljen. U životu svi za nečim tragamo: srećom, zdravljem, ljubavlju, bogatstvom... Lično, tragam pokušavajući da dokučim samu bit sopstvenog uma usklađenog sa harmonijom života. Tu je i traganje za nebeskim, nedokučivim iskrama koje leže u svakom pojedincu”, zaključuje Radulović koja nastavlja sa svojim umjetničkim traganjem.

Svaki grad je dao neki dar

Ružica Radulović je rođena 1981. godine u Bijelom Polju, studirala je Pravni fakultet u Kragujevcu, upisala glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, ali od toga i odustala i okrenula se slikarstvu... Godinama već živi u Parizu, a svojoj mapi važnih gradova dodala je i Podgoricu u kojoj se sada prvi put predstavlja kao slikarka. Na pitanje kako je svaki od tih gradova uticao na nju u umjetničkom, ali i privatnom smislu, kaže da je u svakome dobila drugačiji dar.

“Svaki grad koji ste naveli za mene predstavlja radost i poštovanje. Elem, svaki grad u meni budi draž. To su gradovi sa bogatom kulturnom baštinom, gradovi svjetlosti, ljepote predivnih pejzaža... Ne mogu izdvojiti nijedan, jer mi je jako teško izdvojiti bilo koji zbog činjenice da sam iz svakog grada dobila ‘dar’... Kada kažem ‘dar’ mislim na najbolje pouke, lekcije koji su mi ti gradovi poklonili. I svaki je na različite načine uticao na moje stvaralaštvo”, ističe Radulović.

Mjesto boravka, dodaje ona, nema veze sa njenim djelima...

“Vjerujte mi, mjesta ne utiču na moje stvaralaštvo. Kada sam raspoložena i orna mogu slikati bilo gdje. Bitna mi je priroda, kamen, voda, zelenilo koje odmara oči. Svaki grad je jedinstven i poseban na svoj način i svaki donosi neki novitet i inspiraciju”, kaže umjetnica.

Od najmlađih dana je u umjetnosti, kako likovnoj, tako i dramskoj i muzičkoj, no, slikarstvo ju je opilo, kaže ona.

“Od malih nogu, narodski rečeno, bavim se slikarstvom. Moja prva ljubav bila je gluma, ali nije kome je namijenjeno već kome je sudbinski dato. Moj lični izbor je slikarstvo”, zaključuje Radulović.

U Crnoj Gori su bitne titule i zvanja, a u inostranstvu je drugačije

Različite klime, energije, pristupi umjetnosti, životu, smjenjuju se u svim tim gradovima, a Radulović za “Vijesti” komentariše razliku u odnosu prema umjetnosti u Crnoj Gori i inostranstvu, na osnovu svog iskustva...

“Umjetnost u Crnoj Gori je zaista na zavidnom nivou, po mom mišljenju. Imamo mi plejadu nevjerovatnih umjetnika mlađe, srednje generacije... Međutim, problem je što mnogi nijesu afirmisani, jer nemaju podršku. Nažalost, bitnije su titule i zvanja. Uz dužno poštovanje. U inostranstvu je malo bolja situacija. Ako ste vrijedni pažnje i dobri u poslu, titule su nebitne”, kaže ona.