Rekla je: “Možda da smo se kasnije upoznali, sve bi bilo drugačije”. Trajalo je od aprila 2013. do januara 2019. Ostao je eksponat “Dva crteža”. Cetinje, Crna Gora.
- Poklonio mi je bilježnicu vizuelnih impresija sa svog prvog putovanja, i obećao da će me voditi do kraja svijeta da je dovršim živopisnim crtežima naših avantura. Godinama sam je čežnjivo čuvala, ali ostala je zauvijek prazna. Sve stranice popunio je sam. Došao je burno, volio je glasno, strastveno i staromodno, a tako je i otišao - nasilno i u plamenovima. Ostala je za njim samo tišina praznih strana, i spokoj čistog novog lista. Trajalo je od 2012. do 2020. Ostao je eksponat “Bilježnica”. Podgorica, Crna Gora.
Ovo je samo par priča iz Crne Gore koje su obogatile već bogatu, svjetsku kolekciju Muzeja prekinutih veza koje su tako, pored ličnog sjećanja, postale i prava muzealija, artefakt.
Izložba “Muzej prekinutih veza” otvorena je u utorak veče u Podgorici u Dvorcu Petrovića, u okviru Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore. Brojna publika svih generacija, dominantno mladi, upriličili su svečano otvaranje postavke koja predstavlja i eksponate i intimne priče anonimnih donatora iz Crne Gore.
Kustoskinja Anja Marković podijelila je i jednu svoju, iako tematski drugačiju, ali svakako prilično ličnu priču.
“Prije sad već mnogo godina, prvi put sam čula za neki čudan Muzej prekinutih veza u Zagrebu. Prije pet godina, taj čudan Muzej postao je moja naučna opsesija dok sam pisala master na temu savremenih muzeja, onih koji pomjeraju granice i skreću sa dobro utabanih staza muzeologije. Prije tri godine, skupila sam hrabrost da ih pozovem, da pitam da li bi da napravimo izložbu... Na moje oduševljenje, oni su pristali”, priča Marković.
Ona je podsjetila da je prošle godine upućen javni poziv svima da, po sopstvenoj želji i volji, doniraju svoje predmete i crtice iz veze kojoj odaju neku vrstu omaža i smještaju je u muzej. Oni su pristizali, tim kustosa ih je sakupljao i baš kada je izložba bila pri samoj realizaciji, uslijedila je transformacija Centra u Muzej savremene umjetnosti, pa je bilo neophodno unaprijed popularnu postavku odložiti. Ipak, postavka prekinutih veza dočekala je svoje (pravo) vrijeme i prikazana crnogorskoj publici.
“Evo, nakon godina istraživanja, naučnih tekstova, dogovora, organizacija, i vrlo važnih transformacija - Muzej prekinutih veza je došao i u Crnu Goru. Ovaj Muzej, pa i ova izložba, stvoren je za vas, da u njemu sačuvate djelić svoje istorije, da u njemu, u pričama drugih, pronađete sebe, da otvorite ali i zaliječite rane. Priča i dijeljenje su najvažnije ljudske sposobnosti, one iz kojih rastemo. A, evo izgleda da i raskid čini čuda i prerasta u inovativne muzeje koji preskaču granice i spajaju svijet”, kazala je Marković.
Ona je, krajnje simpatično iznijela zahvalnost osnivačima Muzeja prekinutih veza Olinki Vištici i Draženu Grubišiću, ”na tome što su raskinuli, a onda i bili nevjerovatni u tome da jednu ovakvu ideju sprovedu u djelo”.
Vištica se obratila prisutnima, vidno radosna i zadovoljna, da bi zatim i sama podijelila priču iz koje je sve krenulo...
“Da, iz jedne duge priče do kasno u noć, kada smo razgovarali o tome šta učiniti nakon prekida kad dvoje ljudi žele krenuti drugim putevima i odvojiti se, nastala je zapravo ova priča koja je mene i Dražena spojila za sljedećih 18 godina, a da to nismo ni znali. Dakle, kad prekidate, malo pripazite kakve planove kujete za budućnost, mi se nismo ovome nadali”, našalila se na početku.
Da ne mora svaki raskid ili kraj ljubavi biti dramatičan, iako definitivno sa sobom nosi sjetu i tjeskobu, svjedoče upravo Vištica i Grubišić čiji je epilog veze iznjedrio jedan autentičan “projekat”, plod zajedničkih misli, ideja, promišljanja, vremena, emocija, ali i razumijevanja.
“Muzej je stvarno nastao iz jedne lične potrebe da se sačuva nešto što je bilo lijepo, a što više ne postoji, jer zapravo ljudska sudbina je na neki način tragična i sve, pa tako i život, ima svoj kraj... Ali, trenuci u kojima srećemo jedni druge i odnosi koje stvaramo jedni s drugima, po mom mišljenju su nešto najljepše i najveće što karakteriše ljudsku prirodu. Muzej je od tada, zahvaljujući ogromnom odazivu ljudi koji su željeli na neki način da ostave dio svoje istorije nama na čuvanje, proputovao cijeli svijet. To je promijenilo moj život, prošli smo 60 i više gradova i nekako mi je drago da smo nakon početka u Zagrebu, konačno i u Crnoj Gori, jer se nekako ovdje osjećam kao kod kuće i tako je krug zaokružen”, rekla je Vištica na otvaranju.
Ona je poručila da ovom svi zainteresovani (ali i oni koji gaje neopravdani animozitet) imaju priliku da u Dvorcu Petrovića u Podgorici vide djelić njihove kolekcije koji su, zapravo “stvorili ljudi poput vas”.
Zahvaljujući jednom paru i vezi koju su okončali, svi koji to osjećaju imaju mogućnost da umjesto slomljenog srca ili srdžbe, razlaz, raskid i kraj učine romantičnijim, pa i lakšim, ili pak konačnim... Jer, sve može biti (lijepo) sjećanje, ili pak pouka, a naizgled svakodnevni predmeti mogu postati svjedočanstvo storije, ljubavi, sreće ili raskrštanja sa nesrećom, ostavljajući to u prošlosti ili čineći živim.
Vištica se zahvalila velikom broju posjetilaca, uz priznanje da je veoma uzbuđena, ali i snažne utiske prisnog i toplog dočeka. A upravo su prisnost i toplina kružili prostorijama Dvorca susrećući se u osmijesima, zamišljenim ili sjetnim pogedima i suptilnim spoznajama...
Vištica je dodala da se osjeća dobrodošlom u Podgorici, kao i da je bio “pravi užitak postavljati izložbu ovdje u rekordnom roku od jednog dana, zahvaljujući fantastičnom timu Muzeja i, naravno, Anji Marković i mojoj kolegici Šabolac Poentes”, kojima je i zahvalila na fantastičnom poslu.
Marković se zahvalila i svima koji su donirali svoje predmete, priče, pa samim tim i djelove svog života, emocije i sjećanja čineći tako da svjetski popularan Muzej makar “za zeru poraste upravo u Crnoj Gori”. Uz napomenu da su važne i institucionalne veze i saradnje, zahvalila se čitavom timu i Narodnom muzeju Crne Gore.
Crvena perika
Osim odjeće i CD-ova koje sam ostavio kod nje, moja bivša mi je poslala i ovu periku. Nijesam je nikada prije vidio, a nije mi ostavila poruku. Mogu jedino pretpostaviti da ju je nabavila prije raskida, pripremajući se za ispunjenje neke maštarije. (jul 2007 - mart 2008; Njujork, SAD)
Vunene čarape
Želim da poklonim svoje pletene vunene čarape, za koje je svaki bod napravljen s ljubavlju. Bile su božićni poklon od moje bake, koja je jedna od najvažnijih osoba u mom životu. Vunene čarape su me čuvale, činiče me hrabrom i snažnom čak i tokom prisilne izolacije. Sada sam spremna da stanem na svoje noge, simbolički i bukvalno. (čitavog života; Alta, Norveška)
Crvena plastična ogrlica
Ovo je crvena plastična ogrlica. Mom unuku se mnogo dopadala. Voljela sam ga i on je volio mene - velika obostrana ljubav. Igrao se sa ogrlicom kada sam je nosila. Jednom je povukao tako žustro da je kopča pukla i ogrlica je spala.
Moj unuk je umro nasilnom smrću kada je imao 14 mjeseci. Ne mogu reći da mi je srce “slomljeno”. Dio mojeg srca je otrgnut i skrhan. (14 mjeseci; Bazel, Švajcarska)
Ključ - Vadičep
Govorio si mi o ljubavi i svaki dan poklanjao male poklone; ovo je samo jeda od njih. Ključ do srca. Zaludio si me, samo nisi htio spavati sa mnom. Shvatila sam koliko si me volio tek kad si umro od AIDS-a. (23. 01. 1988 - 30. 06. 1998; Ljubljana, Slovenija)
Bonus video:
