Bilo koji doživljaj tokom naših života, pa samim tim i onaj vezan za gradove koje posjećujemo, zavisi u istoj mjeri od nas samih koliko zavisi i od onog što smo iskusili, doživjeli. Nije u pitanju samo to kakvi smo mi u trenutku posjete, već i koja je priroda našeg dolaska negdje, da li se radi o turizmu, poslovnom putu, tome da smo samo u prolazu ili u posjeti nekoj dragoj osobi. Za studente humanističkih nauka, prije svega filozofije i klasičnih jezika, postoji samo jedan grad koji se može nazvati Mekom, taj grad je Atina. Srećne okolnosti su htjele da dođem u ovaj grad upravo u profesionalnom kapacitetu, učestvujući na jednoj interdisciplinarnoj konferenciji.
Nije pretjerivanje reći da je Atina ključan grad zapadne civilizacije. Štaviše, da je neka istorijska nepogoda, kao ona koja je zaustavila naprednu minojsku civilizaciju na Kritu ko zna na šta bi ličio svijet danas. Bez Atine nema Rima, nema Moskve, Pariza, Londona, ni Njujorka. Bez Atine nema ni Konstantinopolja, kasnije Istanbula, što će reći da je pitanje da li bi i od Turske bilo nešto više od prolaznih osvajača nalik na Vandale i Hune da nije bilo emancipatorskog uticaja sa Peloponeza. A Atina, iako je ratovala, te u jednom trenutku imala jednu od najsnažnijih mornarica na Mediteranu, nije taj uticaj širili ognjem i mačem, kao Rim, već naukom i u tome je maltene jedinstvena. Možda neko i misli da bi naša civilizacija bila bolja da nije diktirana iz Atine, i ima pravo na to jer niko ne zna kuda je sve istorija mogla poći. Samo znam da bi svakako bila siromašnija i neprepoznatljiva da se u nju nije ugradila Sofoklova ”Antigona”, Platonova ”Gozba”, da je ne nose stubovi Partenona.
Treba imati u vidu da nisu Atinjani izmislili grčku filozofiju, ostale nauke niti da su bili pioniri u pogledu tragedije i ostalih umjetničkih pravaca koji su se razvijali u antičkom dobu. Štaviše, među sedam mudraca stare Grčke, koji se sa pravom smatraju utemeljiteljima mnogih disciplina, samo jedan je iz Atine. Ali taj jedan je Solon, reformator i donosilac zakona, koji je svojim djelom omogućio da atinski polis postane mjesto koje nije samo rađalo velikane, već i privlačilo one rođene na drugim mjestima, kao što je recimo Aristotel, da u njoj stvore svoja najveća djela. Među sedam mudraca ima i drugih koji su se bavili politikom, kao što su Pitak i Hilon, ali za razliku od Solona, ovaj prvi nije ostavio set zakona te je njegov tip vladavine, onaj u saglasju sa narodom, a ne sa “elitom” umro sa njim, dok je ovaj drugi, kao vladar Sparte, preferirao vojnu moć, time učinivši Lakedemon (kako se zvao spartanski polis) vojnom silom, ali ne i kulturnom, niti naučnom. Uticaj Solona je i pouka za svako pretpolitičko društvo, pa samim tim i naše - neophodni su dobri zakoni i dobri temelji društva da bi ono moglo jednom da rađa i privlači velikane. U divljoj šikari bezakonja može ponekad roditi neki neočekivan plod, ali to će biti samo slučajnost, dok je Atina bila dobro izravnana i pripremljena zemlja, spremna i za Sokrata, Eshila, Fidiju i sve njihove učenike.
Šetajući Atinom, u kojem god dijelu grada da se nalazite, vaše oči traže Akropolj, traže taj antički centar, to ishodišno mjesto naše civilizacije. Pitanje identiteta je omiljeni način manipulacije koja se praktikuje u regionu, a posebno u Crnoj Gori. Štaviše, to pitanje se nikad ne postavlja pozitivno - šta sam ja; već negativnim putem - šta je drugi; imajući u vidu da je drugi uvijek neprijatelj, uvijek ono od čega se razlikujemo. Tako identitet tražimo kroz neprijatelje a ishodište svoje ličnosti u događajima sukoba i razdvajanja. Ovakva politika omogućuje partitokratsko-oligarhijsku vladavinu kakvu imamo, ali ne dozvoljava zapravo odgovor na pitanje - šta je naš identitet? Grčka nema taj problem, Atinjani pogotovo nemaju taj problem. Mnogi, želeći da ih potcijene, uvrijede, ponize, govore da Grci danas nemaju veze sa onima iz Antike. To je naravno tačno, u istoj mjeri u kojoj niti jedan narod nije identičan ni sa svojim precima od prije dvije stotine godina, a kamoli sa onima od prije dvije hiljade godine. Ali ono što može povući znak jednakosti između vas i vaših predaka je odnos prema kulturnom nasljeđu i načinu na koji ga čuvate. Tokom grčkog rata za nezavisnost početkom 19. vijeka, turske snage su, bivajući odsječene od svojih linija za snabdijevanje, odlučili da istope krov Partenona kako bi pravili municiju. Kada su ovo čuli Grci, njihovi komandanti i politički lideri su odlučili da okupiranom turskom garnizonu na Akropolju sami pošalju olovo od kog bi napravili municiju.
Može se reći da je običan Grk okupatorima poslao metak kojim će ga ubiti. Ali ovaj akt heroizma predstavlja vjerovatno najveću lekciju iz čuvanja identiteta - šta će mi otadžbina ako nestanu sva obilježja te otadžbine - šta će Grku sloboda ako u toj slobodi neće biti Partenona, spomenika zlatnog doba grčke i zapadne civilizacije? Život bez kulture nije život već puko preživljavanje, a ako samo preživljavamo pojam kao što je sloboda uopšte i nije važan. Ako bismo uporedili ovaj nivo svijesti sa apsolutnom devastacijom prirodnih i kulturnih bogatstava kojima svjedočimo na našim prostorima, uviđamo jasnu razliku između Atine, koja je i dalje - uprkos svim svojim mukama, Solonova Atina - i naših gradova koji su ustvari kvazi gradovi, poligoni za kafiće, bazene i gondole. Važno je istaći da devastacija koju sad gledamo nije ništa novo, nije nešto što je donijela ova vlast, jer dovoljno je da pogledamo antičku Duklju i vidimo da je komunistička vlast učinila da pruga ide direktno kroz nju.
Ovakav odnos prema istorijskom nasljeđu je i danas vidljiv u Atini. Grad koji je zagušen saobraćajem, koji grca u dugovima i koji je prenaseljen bi sigurno mogao praktično da “valorizuje” antičke spomenike u svom srcu. Ali to onda ne bi bila Atina, već samo još jedan prolazan megapolis kakve u Kini ili Indiji ni ne upisuju na mapu. Zato je jedna od većih nepravdi savremenog doba to što se ogroman broj antičkih statua, pa čak i cijeli djelovi Partenona nalaze daleko, u Britanskom muzeju ili u privatnim kolekcijama. Vjerujem da niko nije zaslužio više od Grka da njihove gradove krase djela predaka za čiju su zadužbinu bili spremni da poginu.
Između polova, sjevernog i južnog, smještene su milijarde ljudskih sudbina i svako od nas je svjestan koliko je mali u velikoj igri istorije civilizacije. S druge strane, sjedeći na brdu Pniks, mjestu gdje se okupljala atinska skupština i gledajući ka Akropolju, ne može vas napustiti utisak da je taj polis, za svega 80 godina, obilježio čitavo čovječanstvo. Jedna generacija je utrla put i oslikala svijet koji će doći, učinila da se život ne svodi na svakodnevicu, već da stvara vječnost. Može se reći da je, ostavljena sama sebi, civilizacija kao Kreont, tebanski vladar koji daje odredbu da svi osvajači Tebe ne budu sahranjeni (i samim tim ne odu u Had). Civilizacija je preživljavanje, svakodnevica borbe za resurse, dok je Atina kao Antigona, heroina koja zna da postoje stvari važnije od prolaznosti običnih smrtnika i da postoje djela za koje vrijedi umrijeti, koliko god mala ili velika bila. Antigona je osuđena na smrt zato što je sahranila svog brata (i omogućila njegovoj duši da ode u podzemni svijet), Sokrat je popio kukutu jer je je kriv što “ne veruje u bogove u koje veruje država, već uvodi neka nova bića demonska” (u prevodu - ispitivao je sva postojeća shvatanja i napadao autoritete) dok je grčki vojnik tokom rata za nezavisnost poginuo zato što je znao da sloboda bez Partenona ne vrijedi ništa. Zlatno doba Atine, tih 80 godina, nikad se nije završilo, već traje čitavu vječnost, jer pitanje je da li bi ičeg vrijednog pomena bilo da nije bilo Solona koji je zakonima utro put, a filozofa, pjesnika i ostalih Atinjana da stvaraju propitujući stvarnost.
Čuveni Heraklitov fragment kaže: “Ne možemo uvijek zagaziti u iste rijeke, jer nam uvijek druga i druga voda dotiče”. Time nam mračni filozof iz Efesa poručuje da je čitav svijet u kretanju in da je promjena jedina konstanta, jer suštinski Partenon se nikad nije promijenio, promjenile su se oči koje ga gledaju. Na jedan drugačiji način, ovo je obradio “danski Sokrat” Kjerkegor u svom djelu “Ponavljanje”, gdje u svojoj filozofiji egzistencije pokazuje da ne postoji iskustvo, osjećaj koji možemo ponoviti. Razlog tome je u Heraklitovom fragmentu, ali i u činjenici da smo mi uvijek drugačiji, da je naše poimanje, da su nas iskustva učinila drugim bićem od onog koje je iskusilo ono što želimo ponoviti. Prošlo je deset godina od kad sam prvi put vidio Atinu, nadam se da će taj grad filozofske suštine sijati antičkim sjajem sljedeći put, da će i njegove ulice i trgovi biti istinska zadužbina Akropolja, Pniksa i Areopaga.
Bonus video:
