Dvije godine posle rata Rajnhard Štreker okrenuo je leđa Njemačkoj i otišao u Pariz. Bio je odlučan da više nikada ne kroči na njemačko tlo. Ipak, na izričitu želju roditelja, vratio se 1954. I doživio šok. Mnogo sudija koji su do 1945. bili na funkcijama u nacionalsocijalističkoj državi donosilo je presude i na sudovima u Zapadnoj Njemačkoj.
„Ako ću da ostanem u Njemačkoj, onda ova zemlja mora da se promijeni. Smatrao sam da je idiotski izgrađivati demokratiju s nekadašnjim zločincima. Morao sam nešto da učinim protiv toga“, kaže Štreker u razgovoru za DW.
Poslije pobjede nad Hitlerom, zapadne sile zajedno sa Sovjetskim Savezom, programom denacifikacije htjele su da Njemačku očiste od nacista. Oko 200.000 nacionalsocijalističkih aktivista za koje se sumnjalo da su upleteni u zločine i koji su važili kao opasni, uklonjeni su iz društvenog života i internirani u logore.
Nedostatak sudija
Izraz te čvrste volje da se odgovorni oštro kazne bili su i Nirnberški procesi - sudski postupci protiv glavnih ratnih zločinaca (20.11.1945. - 1.10.1946.) koji su okončani sa 12 smrtnih kazni.
„Ispočetka rigorozna politika denacifikacije, saveznike je dovela u velike neprilike. U vrijeme velikih rijeka izbjeglica, uglavnom sa bivših njemačkih područja na istoku, kao i crnog tržišta, kriminal je uzeo maha. Sudija jednostavno nije bilo dovoljno“, piše Mark fon Migel u knjizi „Sumnjive karijere“.
Zbog nedostatka kadra, stalno su ublažavani propisi kojima je bilo određeno ko smije da radi u pravosuđu. Kritičari su uskoro govorili o „ponovnoj nacifikaciji“ pravosuđa u zapadnim zonama Njemačke.
„Do početka šezdesetih u pravosuđu Zapadne Njemačke i dalje je bilo oko 1.100 do 1.200 nacističkih sudija i državnih tužilaca“, procenjuje Klaus-Detlef Godau-Šitke u studiji „Vrhovni sud - pravosuđe u Njemačkoj“. Mnogi od njih su na prijekim sudovima nešto prije toga u okupiranim zemljama izricali smrtne presude. Recimo u Poljskoj i Danskoj.
Pravnici u Zapadnoj Njemačkoj su pokušaj pobjedničkih sila da se konsekventno obračunaju s nacistima diskreditovali kao „specijalno pravo samo za Nijemce“, kako bi se „osvetili političkim protivnicima“.
I raspoloženje kod stanovništva Zapadne Njemačke se promijenilo. „Prvobitno visok stepen prihvatanja Nirnberških procesa u međuvremenu se pretvorio u generalnu averziju prema savezničkim naporima da se odgovorni kazne, pogotovu prema procesima koji su usledili“, piše Fon Migel.
Adenauer nije bio nacista, ali...
„To što nisam postao nacista, zahvaljujem svojim roditeljima, jer su oni bili striktno protiv nacista. Moj otac je u Berlinu spadao u osnivače Ispovjedne crkve (opozicija unutar protestantske crkve koja se 1934. usprotivila infiltriranju nacističke ideologije, prim. red). Majka i otac su nama djeci jasno govorili da nema šta da se traži s nacistima“, rekao je Štreker, rođen 1930. u Berlinu u jednoj porodici pravnika.
U jesen 1954. kada se doselio u Zapadni Berlin, Štreker je imao 24 godine. Maturirao je i na Slobodnom univerzitetu započeo studije indogermanskih jezika. Ali, njegovu cjelokupnu pažnju zaokuplja nešto drugo: u mladoj državi počinje da otkriva naciste u pravosuđu i medicini.
Podsticaj za to je između ostalog stigao iz Istočnog Berlina. Od sredine pedesetih propaganda DDR-a je u okviru kampanje „Sudije krvavih ruku“ širila informacije o ratnim zločincima koji su poslije 1949. nastavili svoje karijere u Zapadnoj Njemačkoj.
„Bio sam žestoko odlučan da uradim nešto protiv onoga što se etabliralo pod Konradom Adenauerom u Bonu. Nisam htio da imam bilo šta s tim što je ponovo počelo u Njemačkoj. Nacisti koje sam mrzio - svi su ponovo bili u državnoj službi“, naglašava danas sjedokosi penzioner.
„Adenauer nikada nije bio nacista, ali se od 1945. intenzivno upuštao sa njima. On je hteo da spriječi procese protiv nacističkih zločinaca pred njemačkim sudovima“, objašnjava Štreker.
Potraga za dokazima
Štreker i njegovi saborci sa univerziteta počeli su mučnu potragu za dokazima. Sakupljali su dokumenta i provjeravali identitete.
„Bio je to ubistven posao, a nismo sebi smjeli da dozvolimo nijednu grešku. Ja sam došao do kopija optužnica i smrtnih presuda“, kaže Štreker. Podrška projektu stiže od Socijalističkog njemačkog studentskog saveza (SDS).
Bez obzira na prigovore da je postao instrument komunističke propagande, Štreker je sklapao lične kontakte sa Istočnim Berlinom. Nakon što su arhivi u Zapadnoj Njemačkoj odbili da mu dozvole pristup dokumentima, obratio se za pomoć službama DDR-a. Od kraja 1958. koristio je istočnojnemačke arhive gdje je pregledao i kopirao 3.000 dokumenata.
Jedan mali dio tih dokumenata Štreker i njegovi drugovi su pokazali već u proljeće 1959. u Frankfurtu na Majni. Ali, prekretnica se desila u novembru te godine, u Karlsrueu, sjedištu Ustavnog suda i Vrhovnog suda Njemačke.
Velika izložba „Nekažnjeno nacističko pravosuđe i nacistička medicina“, koja je prikazala više od 100 nekadašnjih nacista, tada još aktivinih u Saveznoj Republici Njemačkoj - bila je prava senzacija. A zahvaljujući medijima, ta tema više nije mogla bude tabu, da se prećutkuje.
Štrekerova izložba je prikazana u cijeloj Zapadnoj Njemačkoj, ali i u Velikoj Britaniji i Holandiji.
Početkom šezdesetih, student Štreker ide korak dalje i podnosi tužbu protiv 43e bivših nacista u pravosuđu.
U potrazi za dokumentima odnosno dokazima protiv nacista, Štreker nije prezao ni od saradnje sa komunističkim službama u Poljskoj i Čehoslovačkoj. Tog angažovanog lovca na naciste s nepovjerenjem su gledali na obje strane, i na Istoku i na Zapadu.
„Za Bon sam bio komunista, a za Istočni Berlin agent CIA“, priča Štreker smješkajući se. Bundestag je tek 1979. konačno ukinuo zakon o zastarijevanju ubistva i genocida.
Mada nijedan sudija u Zapadnoj Njemačkoj nije bio osuđen za ono što je činio u službi Trećem rajhu, Štreker smatra da njegova misija nije bila uzaludna.
„Zahvaljujući i mom radu, Njemci su konačno shvatili da je doba nacizma bilo zločinačko doba - iako su im za to bile potrebne decenije. Jer, 1945. sam s takvim mišljenjem bio sasvim sam“, kaže Štreker.
Bonus video:
