"U zrelosti je sve" primjećuje Edgar u Šekspirovom "Kralju Liru". Kada su u pitanju pregovori za ograničavanje ili okončanje međunarodnih konflikata, on je u pravu: do dogovora dolazi tek kada su glavni protagonisti spremni na kompromis i kada nakon toga obavežu svoje vlade da implementiraju sporazum.
Ova istina je izuzetno relevantna za svaki pokušaj okončanja rata između Rusije i Ukrajine kroz diplomatiju. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ima niz razloga za okončanje konflikta u kojem su već stradale hiljade njegovih građana, uništeni značajni djelovi velikih gradova, milioni ljudi ostali bez domova a ukrajinska ekonomija je razorena.
Zelenski spreman na kompromis
Njegova pozicija raste iz sata u sat, pružajući mu političku snagu da sklopi mir - ne po svaku cijenu, već određenoj cijeni. Već postoje naznake da je on spreman na kompromis oko članstva u NATO-u. On neće priznati Krim kao dio Rusije, ali je moguće da prihvati da su dvije vlade saglasne da se ne slažu oko statusa Krima, kao što to već pola vijeka čine Sjedinjene Države i Kina u vezi sa Tajvanom.
Slično tome, on ne bi priznao nezavisnost Donjecka i Luganska "narodnih republika", ali bi pristao da dobiju značajan stepen autonomije.
Pitanje je međutim da li bi čak i to bilo dovoljno za ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji zahtijeva "denacifikaciju" Ukrajine, što je fraza kojom po svoj prilici poziva na smjenu režima, kao i na potpunu demilitarizaciju zemlje. Imajući u vidu da je on doveo u pitanje da je Ukrajina "prava" država, teško se otrgnuti utisku da njega ne zanima koegzistencija sa legitimnom vladom jedne suverene, nezavisne države.
Do sada, Putin je demonstrirao da ga više zanima da istjera po svome nego da sklopi dogovor. Kako bi se to moglo promijeniti? Što je to što bi situaciju učinilo zrelijom za rješenje kroz pregovore?
To je zapravo svrha politike Zapada: podizanje vojnih i ekonomskih troškova vođenja rata toliko visoko da Putin odluči da je u njegovom interesu (očigledno mu nije previše stalo do interesa Rusije) da pregovara o primirju i prihvati uslove koji bi donijeli mir.
Ponovo, to djeluje malo vjerovatno, ako ni zbog čega onda zbog toga što Putin gotovo sigurno strahuje da bi to moglo biti procijenjeno kao znak njegove slabosti i ohrabriti otpor nastavku njegove vladavine.
Pritisak na Putina
Sa druge strane, on bi se mogao naći pod pritiskom da pregovara. U suštini takav pritisak bi došao odozdo - ruska verzija "narodne sile" u kojoj bi bezbjednosne službe bile poražene, slično onome što se dogodilo u Iranu krajem 1970-ih.
Ili bi pritisak mogao doći sa strane, od nekolicine koji imaju moć u današnjoj Rusiji i koji bi shvatili da moraju djelovati prije nego što Putin uništi više ruske budućnosti nego što je to već učinio. To je malo vjerovatno, imajući u vidu masovna hapšenja i kontrolu informacija, a prosto i nema načina da znamo može li se takvo nešto uopšte dogoditi.
Još jedna strana koja može izvršiti pritisak na Putina da pristane na kompromis je Kina i njen predsjednik Si Đinping. Istina je da se Kina javno svrstala na strani Putina, okrivljujući SAD za krizu čak i šireći ruske teorije zavjere. Si je možda procijenio da je dobro za Kinu da SAD budu zaokupljene prijetnjom od Rusije umjesto fokusiranja na Aziju.
Si takođe vjerovatno vidi malo ili nimalo prednosti približavanju američkoj poziciji, imajući u vidu da obje stranke u SAD podržavaju oštar pristup njegovoj zemlji.
Istovremeno, Si ne može biti zadovoljan što Putinova invazija krši ključnu okosnicu kineske spoljne politike, a to je da je suverenitet neosporan i da nema miješanja u unutrašnje poslove drugih država.
Umjesto da podijeli Zapad, Putin ga je ujedinio do razmjera nezabilježenih od pada Sovjetskog Saveza, i pritom doprinio pogoršanju percepcije Kine u Evropi.
Si ne gleda blagonaklono na rizike koje predstavlja kriza u Ukrajini u trenutku kada kineski postpandemijski oporavak ostaje krhk, a on traži istorijski treći mandat na vlasti.
Mada su šanse za promjenu kineske računice slabe, takve napore ipak treba razmotriti. Kao prvi korak, Sjedinjene Države treba da uvjere Kinu da ostaju pri politici jedne-Kine.
Pokazati Kini da se podrška Rusiji ne isplati
Administracija predsjednika Džoa Bajdena mogla bi ukinuti tarife uvedene tokom ere Donalda Trampa, koje ionako nijesu dovele do promjene u kineskoj ekonomskoj praksi i doprinijele su rastu inflacije kod kuće. Takođe bi mogla nagovijestiti spremonost za obnovu regularnog strateškog dijaloga. Ono što je najvažnije, kineskim liderima treba jasno predočiti kako bi shvatili da je ovo ključni trenutak za njihovu zemlju i odnos sa SAD. Ukoliko Kina nastavi da bude uz Putina, ukoliko pruži vojnu, ekonomsku i diplomatsku podršku Rusiji, suočiće se sa mogućnošču ekonomskih sankcija i strožim tehnološkim kontrolama na kratke staze i dubokim američkim neprijateljstvom na duži rok.
Ukratko, SAD treba da jasno stave do znanja da će strateška cijena za Kinu zbog njene podrške Rusiji daleko prevazići eventualne koristi.
Ne postoji način da znamo hoće li Si promijeniti svoju poziciju, a i ukoliko to učini, pod velikim znakom pitanja je hoće li Putin pregovorima pristupiti sa dobrom namjerom.
Međutim, bez podrške Kine Putin bi bio ranijivi nego što je sada.
Za sada dogovor o miru ostaje daleko. Nema dokaza da će gubici na frontu, cijene sankcija ili unutrašnji protest odvratiti Putina od nauma da razori ukrajinske gradove, slomi duh te zemlje i zbaci njenu vladu.
U međuvremenu, narod, vojska i rukovodstvo Ukrajine, uz podršku Zapada, nastavljaju da demonstriraju izvanredan otpor. Jedan neopravdani rat po izboru pretvario se u neizvjesni rat istrajnosti.
Autor je predsjednik Savjeta za inostrane odnose
Project-syndicate.org
Priredila: N. Bogetić
Bonus video:
