Noam Čomski, američki lingvista, filozof, istoričar i politički aktivista, poznat je po svom kritičkom stavu prema spoljnoj politici SAD i savremenom kapitalizmu, a naročito po kritici medija koju je iznio u knjizi "Proizvodnja pristanka: politička ekonomija masovnih medija".
Čomski je na svom sajtu naveo sedam, kako kaže, brilijantnih primjera ironije američke politike.
Kao prvi primjer on navodi članke iz 2007. o "vojnom jačanju Narodne Republike Kine".
Pentagon je potvrdio da je Kina ojačala svoj potencijal s 400 novih projektila, koji bi mogli da nose nuklearne bojeve glave. Došlo je do rasprava kako bi se utvrdilo - da li Kina želi da osvoji svijet, da li su možda u pitanju pogrešne brojke ili je po srijedi nešto treće?
Nešto ipak treba objasniti. Koliko nuklearnih projektila posjeduju SAD? Otprilike 10.000. Kina ih ima 400. To, dakle, dokazuje da Kinezi žele da osvoje svijet, napisao je on.
Ako se pažljivo čita strana štampa, razlog zbog kojega Kina jača svoje odbrambene snage nije toliko poznata agresivnost Pentagona, već to što je Amerika svakim danom sposobnija da locira i uništi ciljeve koje želi i to sa sve sofisticiranijom tehnologijom, ma gdje god da se oni nalazili (čak i one pokretne), navodi Čomski, prenosi N1.
On pita, ko u ovom slucaju želi da osvoji svijet? i odgovara: "Naravno, Kinezi!"
"Jer od onoga trenutka kada smo mi zavladali njime, oni ga pokušavaju osvojiti. Princip: 'mi posjedujemo svijet' je jednostavan i može objasniti sve rasprave o spoljnoj politici SAD-a".
Drugi primjer je pitanje može li se zaustaviti militarizacija svemira,
"Izgleda da da. I to samo zato jer su SAD jedine koje insistiraju na tome. Cijeli svijet se protivi, najviše zato što je uplašen. SAD su već daleko odmakle u tom poslu. Iako ostale zemlje i ne sanjaju o apsolutnoj premoći i nadzoru nad celim svijetom i zaostaju za Amerikom, bez sumnje će reagovati".
Postoje mnogi međunarodni ugovori koji regulišu svemirska istraživanja koje podržava cijeli svijet, a koje SAD pokušavaju da ospore. Kao na primer Ugovor o nadatmosferskim prostorom (Outer Space Treaty), koji zabranjuje rasporedivanje oružja u svemiru, navodi on.
Taj ugovor su potpisale sve zemlje svijeta, pa i SAD. Još niko nije pokušao da postavi bilo kakvu vrstu naoružanja u prostor iznad atmosfere. Svi su poštovali ugovor, jer kada bi ga neko prekršio, to bi se odmah otkrilo. Usvojen je 1999. na Generalnoj skupštini UN, sa 163 glasa "za", nijednim "protiv" i 2 "suzdržana" - SAD i Izrael.
Treće je da Globalizaciju sprovode moćne vlade, posebno ona u SAD...
...koja je prisilila manje narode da potpišu trgovinske i druge sporazume, koje ce njih doslovno ugušiti, a velikim korporacijama olakšati dominaciju nad ekonomijom zemalja širom svijeta, i to bez ikakvih obveza ili odgovornosti prema njihovim narodima, navodi Čomski.
Kao četvrto, on navodi da SAD još imenuje vojne helikoptere prema žrtvama genocida
"Niko ni ne trepne na imena poput Blekhouk, Apač ili Komanče. Zamislite kakva bi reakcija bila da je Luftvafe svojim vojnim helikopterima dodjeljivao imena poput Ciganin ili Jevrejin. Mislim da bi to ljudi itekako primjetili", naveo je on, prenosi N1.
Peta je američka premisa da ako je nešto dobro ili loše za nas, onda je to dobro ili loše i za druge, navodi on.
Iz te premise sledi da ako je pogrešno za Kubu, Nikaragvu, Haiti i dugu listu ostalih zemalja, bombardovati Vašington ili Njujork, onda je pogrešno i kada Vašington i Ramsfeld bombarduju Avganistan (pod apsurdnim izgovorima). Sve bi ih trebalo izvesti pred međunarodni sud za ratne zločine…
Kao šesto navodi pretpostavku da je na primjer Kina (koja ima veliki problem s pušenjem) izgradila vojne baze u Kolumbiji...
...kako bi odande lakše vojno djelovala i nadzirala polja duvana u Kentakiju i Sjevernoj Karolini s namerom da hemijskim oružjem uništi americke zasade koji su smrtonosni za mnogobrojni kineski narod…(Comski aludira na rat protiv droge koji vode SAD u srednjoj i južnoj Americi.)
Sedmo je da je za SAD je najveća briga Iran i njegov neupitan uicaj u srednjoj Aziji
To je jedini razlog zbog kojega su direktno pomagali Irak u poslednjoj fazi iračko-iranskog rata, a što je imalo uticaj i na sam ishod rata.
Vašington je nastavio da se aktivno dodvorava Sadamu Huseinu, sve dok se uklapao u njihove planove. Ljubav izmedu SAD-a i Sadama je pukla u avgustu 1990. Američki strah od Irana je uticao na odluku da se podrži Sadamov napad na stanovništvo u južnom Iraku u martu 1991. SAD oduvijek strahuju od uticaja Irana. A to je prema njima, rečnikom koji se često koristi u posljednje vreme u uspješnim revolucijama - "pretnja stabilnosti u regionu".
Istina je nešto sasvim drugo: Iran bi mogao da podstakne proces demokratizacije, koji bi podrivao diktature na koje se SAD uveliko oslanjaju, a koje drže u pokornosti stanovništvo cijelog Bliskog istoka, navodi Čomski.
Bonus video:
