Da li je život za nezaposlene previše lagodan? Vi možda mislite da nije, i ja svakako mislim da nije. Ali mnogi republikanci, iznenađujuće, smatraju da i te kako jeste. I postupaju u skladu sa svojim uvjerenjima: trenutno se priprema nacionalna inicijativa za kažnjavanje nezaposlenih, zasnovana na ideji da nezaposlenost možemo iskorijeniti tako što ćemo nezaposlene još više da unesrećimo.
Pogledajte, na primjer, slučaj Sjeverne Karoline. Ovu državu je Velika recesija oštro pogodila i tamošnja stopa nezaposlenosti od 8,8 % spada među najviše u zemlji, viša nego u dugoročno kriznim državama Kaliforniji i Mičigenu. Kao i drugdje, mnogi nezaposleni su bez posla duže od šest mjeseci, zahvaljujući nacionalnom okruženju gdje je broj ljudi koji traži posao triput veći od broja novootvorenih radnih mjesta. Međutim, vlada ove države je upravo drastično smanjila pomoć nezaposlenima. U stvari, republikanci koji kontrolišu vladu toliko su se naoštrili da skrešu pomoć da nisu samo skratili trajanje isplate; smanjili su i iznos prosječnih nedjeljnih dodataka, pa se tako ova država više ne kvalifikuje za federalnu pomoć od 700 miliona dolara za dugoročno nezaposlene.
Ovo je prilično sumanuto, ali Sjeverna Karolina nije jedina: i druge države su smanjile isplate za nezaposlene, iako nijedna to nije učinila po cijenu gubljenja federalne pomoći. Na nacionalnom nivou, Kongres je dozvolio da produžena pomoć koja je uvedena tokom ekonomske krize istekne, iako dugoročna nezaposlenost ostaje na istorijski rekordno visokom nivou.
Šta se onda ovdje dešava? Da li je u pitanju samo okrutnost? Pa, Republikanska partija, koja smatra da 47 % Amerikanaca čine „uzimaoci“, grebatori na grbači preduzimljivih, partija koja u mnogim državama uskraćuje zdravstveno osiguranje siromašnima samo da bi se osvetila Obami, nije baš oaza saosjećanja.
Ali rat protiv nezaposlenih nije motivisan isključivo okrutnošću; to je više slučaj zlobe u sprezi sa pogrešnom ekonomskom analizom. Uopšte , savremeni konzervativci vjeruju da se naš nacionalni karakter potkopava socijalnim programima koji, po čuvenim riječima Pola Rajana, predsjednika kongresnog odbora za budžet, „pretvaraju sigurnosnu mrežu u ljuljašku koja u zdravim ljudima izaziva zavisnost i dremež“.
Preciznije rečeno, oni vjeruju da osiguranje navodi nezaposlene da ostanu nezaposleni, umjesto da prihvate dostupne poslove. Da li ima osnova za ovo uvjerenje? Prosječna pomoć za nezaposlene u Sjevernoj Karolini iznosi 299 dolara nedjeljno, prije odbitaka – grdna ljuljaška. Svako ko zamišlja da nezaposleni radnici namjerno odlučuju da žive tako lagodno nema predstavu o tome kako izgleda biti nezaposlen, a naročito dugoročno nezaposlen.
Međutim, ima nekih dokaza da pomoć nezaposlenima navodi radnike da malo pažljivije biraju posao. Kada privreda cvjeta, ovaj višak probirljivosti može da podigne „neubrzavajuće inflatornu“ stopu nezaposlenosti – stopu nezaposlenosti kada inflacija počinje da raste, što primorava Federalne rezerve da podignu kamate i uspore ekonomsku ekspanziju. Sve je to, međutim, nevažno u našoj današnjoj situaciji, kada inflacija nije pitanje i kada je problem Feda što ne može dovoljno da spusti kamatne stope. I dok će smanjivanje pomoći za nezaposlene pogoršat i očajanje nezaposlenih, ono ništa neće uraditi za otvaranje novih radnih mjesta – što znači da čak i da neki danas nezaposleni uspiju da nađu posao, to će biti samo tako što će ga preoteti onima danas zaposlenim.
Ali čekajte – šta je sa ponudom i potražnjom? Zar neće očajanje nezaposlenih potisnuti plate?
Ali čekajte – šta je sa ponudom i potražnjom? Zar neće očajanje nezaposlenih potisnuti plate? I zar neće niži troškovi rada pospješiti nova radna mesta? Ne – to je logička greška. Smanjivanje plate jednom radniku može da pomogne da se njegovo radno mjesto sačuva tako što će taj radnik postati jeftiniji od konkurentskih radnika; ali smanjivanje plate svima samo smanjuje svačiji prihod –i otežava teret duga, koji je jedna od glavnih sila koje sputavaju privredu. I da ne zaboravimo kako smanjivanje pomoći za nezaposlene, od kojih mnogi jedva spajaju kraj s krajem, dovodi do niže ukupne potrošnje – što opet pogoršava ekonomsku situaciju i uništava još više radnih mjesta.
Kresanje pomoći za nezaposlene je, dakle, kontraproduktivno kao što je i okrutno; ono će umnožiti armiju nezaposlenih čak i dok ovim ljudima zagorčava ži vo t . Može li se nešto uraditi da se ispravi ovaj put u ćorsokak?
Ljude koji su riješili da kazne nezaposlene neće razuvjeriti racionalni argumenti; oni znaju to što znaju i nikakvi dokazi im neće promijeniti stavove. Meni se, međutim, čini da je rat protiv nezaposlenih toliko uznapredovao djelimično zato što je vođen potajno, i što mnogi ljudi nisu bili svjesni šta se dešava.
E pa, sad znate. I trebalo bi da se razbijesnite.
Bonus video:
