"Prevelika doza slobode je smrtonosna za državu"

"Postoje dvije opcije. Prva je anglosaksonska. Dam ti jelovnik, izabereš šta želiš. Druga opcija je ruska. Nema izbora. Kuvar bira umjesto tebe jer on bolje zna šta želiš. Predlažem rusku opciju", kaže za „Fajnenšl tajms” Vladislav Surkov, koji je dvije decenije bio uz Vladimira Putina.

FT ga opisuje kao čovjeka koji je pomogao da se ruska demokratija u povoju zadavi i zamijeni oslabljenom parodijom dobro izrežirane političke realiti televizije koja Putina drži na vlasti 21 godinu uprkos porastu nezadovoljstva i nemira zbog sve gore ekonomske situcije.

„Surkov je otac osnivač putinizma i jedan od njegovih ključnih pokretača. On je arhitekta ruske ‘suverene demokratije’, tobože otvorenog sistema sa zatvorenim ishodom: izbori se raspisuju, kandidati vode kampanju, glasa se, kutije se otvaraju i svaki put pobijedi isti čovjek.”

FT ističe da je njena suštinska ideja da stabilnost države nadomješta slobodu pojedinca i obuhvata lažne opozicije stranke, rigidnu kontrolu medija i nemoguće prepreke za ulazak političkih figura koje nemaju odobrenje režima, a sve je upakovano u iluziju tradicionalnih obilježja istinske demokratije.

„Siva eminencija, moderni Raspućin, ruski Rišelje - Surkov se uklapa u klišeje vještog operativca Kremlja iza kulisa. Nikad nije izabran, bio je glavni Putinov ideolog i po riječima mnogih, njegov najbliži politički saradnik duže od 12 godina. Upravljao je aneksijom Krima 2014. i učešćem Rusije u ratu na istoku Ukrajine”.

Surkov, kojima 56 ili 58 godina, zavisno od toga u koju biografiju se vjeruje, više nije u Kremlju pošto se prošlog proljeća razišao sa Putinom.

Kontrolisana raznolikost

Kaže da je njegov odlazak nepovratan i da je tokom godine koju je proveo daleko od Putina naučio pravo značenje spokoja. Nakon odlaska živi povučeno, objavljuje poeziju, a političko upravljanje je zamijenio političkom filozofijom.

Na pitanje novinara FT Henrija Foja kako je moguće demontirati demokratiju a istovremeno jačati njenu fasadu, Surkov odgovara:

„U Sovjetskom Savezu je bilo puno homogenosti. A ta homogenost je uništila Sovjetski Savez, jer ljudima je potrebna raznolikost. Ali, devedesetih smo imali raznolikost. A ta raznolikost je uništavala Rusiju još brže”.

On ističe da su ljudima morali dati raznolikost, ali da je ona morala biti pod kontrolom.

„Tada će svi biti zadovoljni i istovremeno će se sačuvati jedinstvo društva... Taj model funkcioniše. To je dobar kompromis između haosa i reda”.

U razgovoru za FT, tri nedjelje prije samita Putina i predsjednika SAD Džoa Bajdena u Ženevi, Surkov je bez okolišanja iznio svoju centralnu doktrinu:

„Prevelika doza slobode je smrtonosna za državu. Sve što može biti lijek, može biti i otrov. Suština je u doziranju”.

Surkov, kojeg je odgojila majka u gradu 300 km udaljenom od Moskve pošto je otac Čečen napustio porodicu kada je Surkov još bio mlad, prešao je neobičan put do Putinovog saradnika.

Služio je u sovjetskoj vojsci, radio kao strugač u fabrici i nekoliko godina „visio” sa hipicima i „nekim drugim čudnim ljudima” prije nego što je ušao u haotični svijet ruskog početnog kapitalizma prvo kao tjelohranitelj a potom kao portparol bankarskog i naftnog tajkuna Mihaila Hodorkovskog. Hodorkovskom je kasnije oduzeta imovina, završio je u zatvoru pa u egzilu dok je Surkov bio u Kremlju.

Nakon perioda na ruskoj televiziji, 1999. je imenovan za asistenta Aleksandra Vološina, šefa kabineta predsjednika Borisa Jeljcina. Kada je Putin naslijedio Kremlj na prelazu milenijuma, Surkov je postao zamjenik šefa kabineta.

„Kada se desila promjena, bilo mi je apsolutno jasno da ličnost novog lidera nudi šansu. Shvatio sam da sa Putinom može biti urađeno sve što sam želio da se uradi.”

Novi tip države

Surkov je ušao u Kremlj kada je ruska demokratija imala samo osam godina. Za to kratko vrijeme, Jeljcin je preživio pokušaj atentanta, zamalo izgubio predsjedništvo od jednog komuniste, i u suštini predao Kremlj maloj kliki biznismena koji su donosili odluke.

Mladi politički strateg se odmah latio posla, izgradio stranku za Putina - današnju Jedinstvenu Rusiju, koja je dobila sve izbore na kojima je učestvovala. Pomogao je i u osnivanju drugih stranaka poput nacionalističke Rodine (Domovina), nominalno nezavisne, ali je njome upravljao Kremlj i imala je za cilj da privuče nezadovoljne građane koji bi inače glasali za stvarne Putinove protivnike, poput čvrstih ljevičara, piše britanski list.

Surkov kaže da je Putin uz njegovu pomoć stvorio „novi tip države”, a bivšeg šefa opisuje kao modernog Oktavijana, rimskog vladara koji je naslijedio Julija Cezara.

„Oktavijan je došao na vlast kada je nacija zazirala od sukoba. Stvorio je drugačiji tip države. To više nije bila republika... sačuvao je formalne institucije republike, ali su svi podnosili račune jednoj osobi i slušale ga. Tako je objedinio želje republikanaca koji su ubili Cezara i običnih ljudi koji su željeli direktnu diktaturu”, kaže on.

„Putin je uradio to isto sa demokratijom. Nije je ukinuo nego je objedinio sa monarhijskim prototipom ruske vladavine. Taj prototip funkcioniše... ima dovoljno slobode i dovoljno reda i mira”.

Tako sigurno ne misle protivnici Putinove prikrivene autokratije poput opozicionara Alekseja Navaljnog koji je u protekloj deceniji mobilisao stotine hiljada demonstranata protiv režima uprkos stalnim napadima. Prošle godine je otrovan nervnim agensom u pokušaju ubistva za koji optužuje Kremlj. Pošto se oporavio, uhapšen je i zatvoren.

Desetine hiljada Rusa su zimus izašle na ulice da protestuju zbog hapšenja Navaljnog. Uslijedio je žestok policijski obračun.

Sistemska i nesistemska opozicija

„Kada sam počeo da radim 2000. predložio sam veoma jednostavan sistem za uspostavljanje reda i mira. Podijelili smo opoziciju na sistemsku i nesistemsku, pri čemu je sistemska ona koja poštuje pravila, zakone i običaje”, rekao je misleći na opozicione stranke kojima upravlja Kremlj.

Ignorišući konstataciju da je u pitanju očigledni paradoks jer opozicija koja je lojalna onome ko određuje pravila uopšte nije opozicija, Surkov nastavlja:

„Drugi zahtjev je da ne rade za neke strane vlade. Ako rade, oni ne mogu da predstavljaju Ruse... to je kršenje našeg suvereniteta. Kako to isključiti, stvar je ukusa i zavisi od naravi određenih ljudi.”

Organizacija Navaljnog je označena kao „strani agent”, a njenim članovima će biti zabranjeno učešće na izborima. Ona demantuje da dobija stranu podršku.

Na pitanje da li je šokiran novim nivoom nasilja koje je policija ovog proljeća upotrijebila protiv demonstranata, odgovara da je to odbrana države.

„U svim zemljama, ilegalni skupovi se guše silom. Zašto bismo mi bili drugačiji?”

„Taj čovjek nije prihvatljiv. Navaljni nije prihvatljiv. On ne bi trebalo da bude dio ruske politike. Njemci ga vole, neka ga izaberu u Bundestag... Oni mu mogu dati njemački pasoš”, kaže Surkov, koji miješa citate iz Biblije sa teorijom finansijskih tržišta, a u svom kabinetu u vladi držao je fotografije Džona Lenona, Če Gevare, Baraka Obame i Tupaka Šakura.

Inicijativa za pripajanje Krima

Surkov je 2011. prešao iz Kremlja na funkciju zamjenika premijera, ali je u maju 2013. smijenjen iz vlade. Njegovi rivali su nazdravili kraju njegove vladavine. Međutim, nakon četiri mjeseca se vratio, ovoga puta kao Putinov formalni pomoćnik, zadužen za nadzor politike prema Ukrajini.

Surkov je ispričao za FT da je, radeći za Hodorkovskog devedesetih godina, napisao dopis jednom visokom političaru izloživši potrebu da Rusija povrati Krim, crnomorsko poluostrvo koje je postalo dio nezavisne Ukrajine nakon raspada SSSR. Međutim, Rusija u to vrijeme nije imala ni resursa ni organizacije.

U februaru 2014, pet mjeseci nakon Surkovljevog novog postavljenja, ruske trupe bez oblilježja su upale na Krim i zauzele strateške lokacije te pomogle proruskim separatistima.

Mjesec kasnije, na referendumu koji je Generalna skupština UN proglasila ilegalnim, izglasano je da ta teritorija pripadne Rusiji. Istovremeno su proruske grupe na istoku Ukrajine, uz podršku Rusije, počele da zauzimaju regionalne institucije i sukobljavaju se sa federalnim snagama bezbjednosti. Ti sukobi su prerasli u rat koji i dalje traje.

Surkov se ne kaje i tvrdi da nastoji da pomogne, a ne da pocijepa zemlju koja je dugo podijeljena između istoka i zapada.

„Ukrajinci su svjesni da njihova zemlja zasad zapravo ne postoji. Rekao sam da bi mogla postojati u budućnosti. Nacionalno jezgro postoji. Samo je pitanje gdje bi trebalo da budu granice. A to bi trebalo da bude predmet međunarodne rasprave,” smatra Surkov.

„Ta država se može reformisati kao konfederacija, pri čemu bi regioni imali veliku slobodu da sami odlučuju. Između dvije kosti je potrebno meko tkivo. Ukrajina je tačno između Rusije u zapada, a geopolitička gravitacije to dvoje će rasjeći Ukrajinu”.

On predviđa da borba za Ukrajinu neće prestati dok se ne nađe rješenje.

Surkov se ponosi time što je učestovao u ponovnom osvajanju Ukrajine.

„To je bio prvi otvoreni geopolitički kontranapad Rusije (protiv zapada) i tako presudan. Bila mi je čast. Naravno da je moglo bolje, ali dobili smo šta smo dobili”.

Ljudima je potrebno da im punite glave prostim mislima

Tokom vremena koje je proveo na Putinovoj strani, Surkov je djelovao kao vješti propagandista i proračunato je manipulisao raspoloženjem javnosti. Pomogao je u rađanju nacionalističke omladinske grupe Naši, koja se klanja Putinu i maltretira one koji se smatraju neprijateljima države. On je kreator većeg dijela propagande Kremlja koju šire državna televizija i armija trolova na društvenim mrežama, piše FT.

„Ljudima je to potrebno”, rekao je u odgovoru na komentar da je većina te propagande opasna.

„Većini ljudi je potrebno da im glave punite mislima. Nećete ih hraniti nekim visoko intelektualnim diskursom. Većina ljudi jede jednostavnu hranu. Generalno većina konzumira vjerovanja veoma prostog značenja. To je normalno. Postoji vrhunska kuhinja, a postoji i Mekdonalds. Svako iskorištava takav narod širom svijeta”.

Ipak, u jednom trenutku, pao je u nemilost zbog svojih metoda. Postao je, kako je rekao „previše odvratan”.

„Kada je neko na određenoj funkciji, i ljudi tako dugo pričaju o njemu da je lutkar, davitelj demokratije, Pobjedonoscev i Raspućin - to je suština odvratnosti. Vlada mora s vremena na vrijeme da ukloni te ljude kako bi prestali da iritiraju narod”.

Ali, Surkov takođe tvrdi da je želja za njegovim konačnim odlaskom bila obostrana - da je prošla zabava odijevanja jednopartijske države u demokratiju.

„Godine 2000, to je bilo nevjerovatno uzbudljivo. Bio je to prvi put. I šta sad? Napravio sam ova kola, ali sam umoran od vožnje. Potrebni su ljudi koji imaju više strpljenja da sjede za svojim radnim stolovima. Ja nisam vozač”.