Plato ispred Dvorca kralja Nikole u Nikšiću bio je zborno mjesto na kome se okupilo 26 maturanata da proslavi šest decenija od završetka školovanja. Zagrljaji, suze, ali i ponos, govorili su više od riječi.
Mnogi se nijesu prepozali jer vrijeme je uradilo svoje, a profesorica francuskog jezika Mileva Tapušković sa ponosom je gledala svoje bivše đake.
„U meni žive mnoge riječi, susreti, mnogo toga čime su me oni darivali svakim svojim susretom za ovih šest decenija. Iduće godine punim 90.godina i ovo je veliki poklon za mene što su me pozvali na ovaj jubilej. Pojedine sam prvi put vidjela nakon toliko godina i moram da priznam da većinu njih nijesam prepoznala. Zub vremena je učinio svoje“, kazala je ponosna profesorica.
Sada već daleke školske 1951/52. godine četvrti razred Više realne gimnazije upisalo je 365 učenika raspoređenih u devet odjeljenja, da bi do osmog razreda stiglo njih 116, a maturiralo 88. Nažalost, od mature do sada je preminulo njih 42.
„Bila je ovo sjajna generacija. Iako se sa pojedinima gledam, istna ne tako često, danas sam neke vidjela nakon toliko godina. Suze same naviru, emocije čine svoje“, kazala je Saveta Laličić.
Za nju rekoše da je uvijek znala lijepo da pjeva. A da to zna i šest decenija nakon mature pokazala je prije časa održanog u sada biblioteci, a nekada njihovoj učionici. Počela je da pjeva rusku pjesmu „Rjabina“ koju su svi zdušno prihvatili.
Susret bivših gimnazijalaca, ili kako reče jedan prolaznik, stare nikšićke gospode, bio je još emotivniji jer su sa njima bili i oni koje je život odnio svuda po svijetu. Došli su iz Francuske, Kanade, Rusije i Amerike.
„Naviru sjećanja, likovi iz mladosti, emocije. Ne može da se izbriše to vrijeme i ti ljudi. To ostaje zauvijek. Naša generacija je bila vrlo kompaktna i bili smo kao jedna malo veća porodica. Kada smo otišli u Beograd da studiramo takođe smo se viđali, ali onda je svako otišao svojim putem. Bilo je interesantno odrastati uz ove ljude. Prepoznao sam neke, ali većinu nijesam jer je ovo moj prvi susret sa njima nakon šest decenija. Ovoga puta riješio sam da ostanem malo duže jer možda je ovo moja poslednja posjeta rodnom gradu i poslednji susret sa generacijom“, kazao je Radomir Pešalj koji živi u Vankuveru.
Iako su oličenje prave nikšićke gospode svi rekoše da vole da ih oslovljavaju samo sa „drug“ i „drugarica“. Druge titule ne priznaju.
„Otišao sam iz ove zemlje kada sam bio drug, kada je bila Jugoslavija. Imam crnogorski, srpski i francuski pasoš, ali se predstavljam kao Jugosloven. Kome smeta ne mogu mu ništa“, kazao je Nikola Kovačević, koji živi u Parizu.
“Rođeni smo u Kraljevini Jugoslaviji, zrelost smo proveli u Federativnoj Republici Jugoslaviji i SFRJ, da bi u jednoj trećini te države nastavili da živimo, a starost dočekali u nezavisnoj Crnoj Gori. Svima nama je teško pao raspad Jugoslavije”, kazao je Slobodan Babić.
Iako je Kovačević putovao svuda po svijetu Nikšić je uvijek bio u njegovom srcu jer to je grad, kako je kazao, koji se mora voljeti. Priznaje, da se i on dosta promijenio.
„Sinoć sam dva sata šetao kroz centar i malo se uplašio. Nigdje u životu nijesam vidio onoliko kafana i to punih. Mogu vam reći da je izbor auta luksuzniji nego u samom Parizu. Znači da se živi odlično“, kazao je Kovačević.
Prema riječima Babića uspješnost generacije pokazuje i to što je 80 odsto od njih završilo fakultet, a četvorica su postali doktori nauka.
Uslijedilo je fotografisanje ispred Dvorca, „razvrstavanje“ po odjeljenjima, čas sjećanja ali i tuge zbog onih koji nijesu sa njima, druženje. I nada da će se ponovo okupiti.
Organizovali 11 petogodišnjih i 18 godišnjih okupljanja
Miodrag Kovačević, koji se na početku časa obratio generaciji, kazao je da su jedinstveni po tome što su od dana kada su maturirali organizovali 11 petogodišnjih i 18 godišnjih okupljanja i druženja.
„Nijedna druga generacija do sada to nije uspjela. Poseban kuriozitet u svim našim okupljanjima i jubilejima činilo je i čini prisustvo naših profesora i nastavnika koji su svojim prisustvom doprinijeli da atmosfera i sadržaji na ovim druženjima budu prijatniji, topliji i raznovrsniji“, kazao je Kovačević.
Prvo žensko odjeljenje nikšićke Gimnazije
Te školske 1955/56. osmi razred je upisalo 116 učenika razvrstanih u četiri odjeljenja – tri muška i jedno žensko. Bilo je to, prisjetila se Jelisavka Kosa Knežević, prvo samostalno žensko odjeljenje nikšićke Gimnazije.
„Lijepo je bilo učiti u takvom odjeljenju. To su sve bile lijepe djevojke, bez pudera, šminke, posebne garderobe. Bila su takva vremena i da si htio nijesi imao gdje a ni za šta kupiti i dotjerati se. Ali nas je mladost dotjerala, a mladost je svaka lijepa. Današnje maturantkinje imaju previše šminke, nakita, svečane haljine koje bliješte i svaka izgleda starije nego što jeste. Izgube svoju ljepotu i mladost“, kazala je Knežević.
Priznaje da je možda suviše subjektivna, ali smatra da je njihova generacija bila neponovljiva i za pamćenje, da slične nije bilo.
„Danas nema tog druženja. Izgleda da su došla takva vremena da čovjek nema vremena za prijatelje“, kazala je Knežević.
Galerija
Bonus video:
