Prije tri godine Nikšićanin Radomir Bato Krivokapić proglašen je tehnološkim viškom. Bio je policajac. Te godine od jedne gospođe dobio je na poklon tri knjige i od tada je “zaljubljen” u knjige, što kao pasionirani čitač, što kao ulični prodavac koji na svom autu nudi više od četiri hiljade naslova.
“Kada sam u policiji ostao bez posla odlučio sam da radim flaše u drvetu. Bio je to naporan rad, nije se moglo ni zaraditi, ali morao sam nešto da radim. Onda je naišla jedna žena i poklonila mi tri knjige Agate Kristi. Od njih je sve krenulo. I od ovog ‘opela’”, pokazuje Krivokapić stari automobil prekriven knjigama. Nije želio, kako kaže, da prima pomoć iz Socijalnog, već je odlučio da živi od knjige i sa knjigom.
Krivokapićev "opel" prekriven knjigama“Vidio sam da se narod interesuje za knjige, ostavio posao sa drvetom i zasukao rukave. Počeo sam da nabavljam knjige, širom Crne Gore, ali i regiona. Postoje i oni rijetki izuzeci koji mi poklone knjige, mada ih uglavnom kupim. Povezao sam se i sa pojedinim piscima”.
Na njegovom “auto štandu”, kažu ljudi, “nema šta nema”. Ima čak i knjiga koje su stare po stotinu i više godina.
“Sve nabavljam. Imam knjige za djecu, klasike, beletristiku, enciklopedije, istorijske knjige, stručnu literaturu za pravo, filozofiju, umjetnost, elektrotehniku… Ako ljudi ne mogu da nađu neku knjigu, odmah mi se jave. Potrudim se da sve nabavim što im treba. Ljudi su oduševljeni kada vide knjige. I oni koji nijesu mislili da kupe knjigu dođu da pogledaju”.
Krivokapić ima oko četiri hiljade knjiga. Do skoro ih je čuvao u “opel corsi”, a sada ima i privremeni prostor za njih. Zahvalan je, kaže, Komunalnoj policiji i predsjedniku Opštine što mu dozvoljavaju da prodaje knjige, a nada se da će dobiti poslovni prostor kako bi grad imao antikvarnicu.
Dio knjiga drži u ustupljenom prostoru“Božo Vujisić mi je ustupio prostor bez nadoknade, jer prošli put kada je padala kiša morao sam da bacim oko sto knjiga. Zahvalan sam i njemu i Komunalnoj policiji i predsjedniku opštine koji su mogli da me maknu. Siguran sam da predsjednik ima ‘sluha’ i da će mi opština dati negdje jedan kutak da otvorim antikvarnicu. Mogao bih da nabavim što niko ne bi”.
A da je posao kojim se bavi prerastao u veliku ljubav govori i to što Bato dozvoljava ljudima da kupljenu knjigu, kada je pročitaju, vrate i uzmu drugu.
“Ne mogu ja sad nešto tu da zaradim, ali strašno sam ovo zavolio. Da mi je neko rekao ranije da je to zanimljiv posao, ne bih mu vjerovao. Upoznao sam mnogo ljudi, a knjiga je za mene pravi užitak. kao što neko voli automobile, tako ja volim knjigu. Imam ovdje i komšije što niko nema, a moram i reći da mi niko nikada nije ukrao knjigu“, kaže ovaj pedesetpetogodišnjak.
Od kada se bavi prodajom knjiga počeo je i da ih čita, a priznaje i kada negdje ode prvo što primijeti su knjige. Jednostavno, oko mu “leti” na njih.
“Pročitao sam dosta knjiga, ali svaku ne mogu. Da imam 50 godina robije ne bi ih mogao sve pročitati koliko ih imam. Najdraži mi je Dostojevski, zatim Andrić, Ćopić, a Vita Nikolića obožavam. Volim i Duga Krivokapića. Teška mi je bila ‘Lelejska gora’ od Lalića”, priča Krivokapić.
Neke naslove nikada ne bih prodao
“Postoje primjerci koje ne bih nikome prodao. To su knjige stare preko stotinu godina. Tako imam ‘Zidanje Skadra’ iz 1887.godine, ‘Zakonik vladike crnogorskog Petra I svetog’ iz 1903, Ljermontovljevu poemu ‘Mciri’ iz 1892, ‘Pouke moralne i građanske’ od Milana Ševića iz 1892, ‘Četiri pripovjetke seljaka’ od Semjanova iz 1902, Špadijerove ‘Najglavnije teškoće u učiteljskom radu’ iz 1910.godine… Imam čak i knjigu Iva Andrića ‘Nemiri’ iz 1925. sa posvetom Isidori Sekulić. Te knjige nikada ne bih prodao”, kaže Krivokapić.
Bonus video:
