Četrdesetogodišnja Bjelopoljka Momirka Gurešić više od tri decenije nema ličnih dokumenata, a već deceniju je nema ni u matičnim evidencijama Crne Gore, Srbije i Kosova, odakle je sa porodicom u Bijelo Polje doselila 1983.
Porodica tvrdi da su bez rezultata kucali na mnoga vrata kako bi riješili problem osobe sa Daunovim sindromom.
O Momirki, nakon smrti njene majke, brine brat Milovan sa suprugom Milenom. Imaju četvoro djece, a sa njima je i Momirkin i Milovanov otac Dragomir (74), koji ne može da ostvari punu penziju jer mu, kako kažu, fali godina staža.
Tvrde da žive od 160 eura socijale sa dječjim dodatkom i 60 eura minimalne penzije.
“Od dokumenata moja sestra jedino ima isteklu zdravstvenu knjižicu, koju je do odvajanja Crne Gore od Srbije ovjeravala u Bijelom Polju. Moja porodica je ‘83 doselila sa Kosova, iz Dečana. Kako je otac Dragomir bio državljanin Crne Gore, tada je nas dvoje od troje djece dobilo državljanstvo, ali ona nije prijavljena”, kaže Milovan.
Pojasnio je da je do odvajanja Crne Gore od Srbije, Momirka imala izvod iz matične knjige rođenih i uvjerenje o državljanstvu iz Srbije, a kako joj je majka bila staratelj - nijesu joj bila potrebna druga dokumenta.
“Nakon majčine smrti, ja sam preuzeo starateljstvo, i od tada ne može da dobiije nijedan lični dokument, niti zdravstenu knjižicu, ni da ostvari bilo koje drugo pravo”.
Supruga Milena ispričala je da su se obraćali centrima bezbjednosti u Bijelom Polju i Podgorici i Opštini Bijelo Polje. Kaže da im je odgovoreno samo iz CB Bijelo Polje.
U pisanom odgovoru bjelopoljskog CB-a piše da treba Momirku da odvedu u Srbiju i traže dokumenta. Međutim, nje nema u evidenciji MUP-u Jagodina, gdje su navodno prebačena dokumenta iz Dečana.
U odgovoru MUP-a Jagodina stoji da “Momirka nema prijavljeno boravište niti izdatu ličnu kartu na teritoriji koju pokriva Dečane”.
Milena kaže da ne zna kome više da se obrati za pomoć i da nemaju mogućnosti ni sredstava da pomoć zatraže od domaćih i inostranih organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava.
“Plaćamo liječenja i odlaske kod ljekara, a neko ozbiljnije liječenje mogli bismo samo da sanjamo, jer jedva preživljavamo. Ne mogu da shvatim da neko nema osnovno pravo na život, posebno kada se radi o ovako ranjivoj kategoriji.
Nije mi jasno zašto ne može da dobije papire iako nije kriminalac, već osoba koja je ‘osuđena’ na četiri zida”.
Gurešići mole sve organizacije koje su u mogućnosti da se uključe u rješavanje problema.
Bonus video:
