Kome posvetiti priču – braći koja su za slobodu dala ono najvrednije što su imali - život, ili majci koja je rame uz rame sa njima ratovala, sve ih sahranila, čije herojsko držanje je i pjesma opjevala? Ili tvrdom pješivačkom kamenu koji je dao mnoge heroje?
Dan državnosti, ali i dan kada je Crna Gora ustala protiv okupatora u Drugom svjetskom ratu, dobra je prilika da se podsjetimo na neke zaboravljene heroje, na ljude kojima je sloboda bila važnija od života.
Veliša i Mara Radulović (rodom Pravilović), iz pješivačkog sela Milojevići petnaestak kilometara od Nikšića, imali su šestoro djece – četiri sina, Veljka, Radomana, Milorada i Ćetka, i dvije kćerke, Anđeliju i Mirunu. Sa prvom ustaničkom puškom i osam “pušaka” Radulovića krenuli su da brani slobodu, otac, majka i šestoro djece. Slobodu su dočekali bez četiri sina. Trojica, Veljko (26), Radoman (23) i Milorad (19), poginuli su 1942. godine, u roku od pola godine, a najmlađi Ćetko (18), golobradi mladić koji je tek postao punoljetan, u osvit slobode – 1944. kada su Njemci odstupali iz Nikšića.
“Radomana su ubili u proljeće u Lastvi Čevskoj. Milorad je, kao borac Pete crnogorske proleterske brigade, poginuo krajem jula kod Bitovnje, dok je Veljko, neustrašivi pozadinac koji je predstavljao veliku opasnost za italijanske doušnike, mučki ubijen 6. novembra 1942. godine kod Obadova brijega u Pješivcima”, kazao je dr Vojislav Miljanić, koji je sa komunistima i članovima Organizacije boraca narodno-oslobodilačkog rata (OBNOR) juče odao počast Radulovićima.
Prvo su položili cvijeće kod spomenika koji je podignut poginuloj braći, a zatim su zajedno sa njihovim potomcima, djecom njihovih sestara, obišli porodičnu grobnicu. U porodičnoj kući za koju se s pravom može reći da je spomen-dom, održali su mali istorijski čas. Svi Radulovići su nosioci partizanske spomenice, a Veljko je 1953. proglašen za narodnog heroja.
Kada su trojica braće poginula, partizani su “od metka” čuvali maloljetnog Ćetka, da roditeljima ostane makar jedan sin. Ali golobradi mladić se nije čuvao.
“Njegov nemirni, slobodarski duh, nije mu dao mira. Kada su se Njemci povlačili iz Nikšića, otišao je sa dvojicom drugova da ih sačeka i da im napravi zasjedu. Njih dvojica su ostala živa, a on je poginuo”, priča Bogdan Ristić i dodaje da uvijek sa ponosom ističe ko mu je ujčevina.
Čedomir Grozdanić, sekretar Centralnog komiteta JKP CG-a, podsjetio je da kada je Milorad poginuo kod Bitovnje da je sa njim bila i majka Mara koja ga je sahranila i da se njegove kosti i dalje tamo nalaze. Miloradova smrt i herojsko držanje majke, koja je kada se sa njim opraštala rekla da ga nije rodila da bude rob već i grob ako slobodi to treba, ušlo je i u poeziju.
Grozdanić je pročitao dio poeme Mirka Banjevića, njima posvećen.
I poznati slikar Anton Lukateli je ovjekovječio Maru Velišinu.
“Ja sam prvi muški potomak od đeda Veliše, pa su mi zato dali ime Bogdan. Đeda malo pamtim, ali se babe dobro sjećam. Bila je to jedna plemenita starica. Moja majka Miruna je bila zarobljena na Sutjesci. Bila je po zatvorima u Sisku, Zenici, Sarajevu. Preživjela je sve te ratne golgote. Na Sutjesku je tetka Anđelija bila ranjena a majka, koja je imala pjegavi i trbušni tifus, onako mršava, bolesna, iscrpljena, pet kilometara je vukla sestru do bolnice. Tetku su tada evakuisali za Italiju”, priča Bogdan.
Njegova sestra od tetke Vera Marojević pokazuje ćilim sa porodičnim fotografijama i spomenicama koji je stajao iznad kreveta babe Mare da bi joj, njeni sinovi bili uvijek pred očima.
“Baba je živjela sa nama. Šteđela nas je od svoga bola i nikada suzu nije pustila za sinovima. I ona i majka i tetka su malo govorile o golgoti. Bili su to djelići koje smo mi kasnije, kada smo odrastali, sakupljali i shvatali u kakvoj porodici živimo. Sjećam se da su kući pričali kada je poginuo Milorad, a Veljko je već bio ubijen, da je Ivan Goran Kovačić rekao babi Mari da će joj on biti zamjena za njene sinove. Nažalost, i on je poginuo. Zbog svega što su prošli, majka nam je uvijek govorila da se nikada ne okrećemo iza sebe jer tamo ništa lijepo nećemo vidjeti, već da idemo naprijed”, kaže Vera i dodaje da je delegacija nikšićke Osnovne škole “Braća Ribar” svakog 8. marta znala da dođe i babi Mari donese cvijeće.
“O ujacima je urađena i guslarska pjesma, a i Radoje Pajović im je posvetio knjigu”, ističe Vera.
Braći Radulović je u Milojevićima podignut spomenik, a jedna ulica u Nikšiću nosi njihovo ime.
Pješivci dali sedam narodnih heroja
Tomislav Bulajić podsjetio je da su se Pješivci masovno odazvali Trinaestojulskom ustanku, da su upravo komunisti iz toga kraja prvi u nikšićkom okrugu stupili u borbu protiv okupatora.
“Dovoljno je reći da je u Pješivcima poginuo 131 borac, a njih sedam je proglašeno za narodne heroje”.
Vojislav Lješković je imao dvije godine kada je počeo Druge svjetski rat, a sa četiri je bio po kazamatima.
“Sa mojom i ostalim porodicama iz Pješivaca, među kojima je i porodica Radulović, bio sam u logorima u Sisku i u Zenici. Ne sjećam se tih događaja, već o tome znam samo iz kazivanja starijih. Bilo nas je osmoro djece u porodici. U ratu su mi poginuli otac Golub, brat Milan i sestra Mileva, sestra Raduša je umra od tifusa, dok je brat Slobodan, koji se rodio u ratu, umro od gladi. Za najstarijeg brata, koji je bio u Petoj proleterskoj brigadi, nijesmo znali da li je živ sve dok se rat nije završio. Kada je došao kući, cijelo selo je slavilo. Svi oni, kao i majka Ilinka, nosioci su partizanske spomenice”.
Bonus video:
