Zabluda je da muškarac i žena koji u Crnoj Gori žive u vanbračnoj zajednici uživaju jednaka prava kao parovi koji vezu ozvaniče brakom. Dok Porodični zakon, pa i Ustav, vanbračnu i bračnu zajednicu stavljaju u istu ravan, drugi zakoni, poput zakona o penzijskom, uopšte ne poznaju termin vanbračnih drugova.
Da bračna i vanbračna zajednica nisu jednake, ukazuju sagovornici “Vijesti”, potvrđuje i sudska praksa.
Advokatica Jelena Mijović je 2008. godine pred sudom u Kotoru započela postupak utvrđivanja i diobe imovine stečene u vanbračnoj zajednici koja je trajala četiri decenije, neprekidno. Postupak je završen nedavno - jedanaest godina kasnije, a tužilja nije ni doživjela presudu u svoju korist. U zajednici koja je trajala 40 godina, prema riječima Mijović, stečene su nepokretnosti velike vrijednosti, vanbračni drugovi su imali dvoje djece, koja su u vrijeme započinjanja postupka bili 40-godišnjaci i svjedočili su u korist majke.
“Taj postupak je, uz veliki broj materijalnih dokaza i svjedoka, završen prije mjesec, u korist pokojne tužilje. Ironija je što je vanbračna zajednica 40 godina trajala u Budvi, gradiću od desetak hiljada stanovnika, ali je sudovima trebalo 11 godina da dođemo do presude u korist pokojne tužilje. Pritom, najviše vremena izgubili smo na utvrđivanje postojanja same vanbračne zajednice”, kazala je Mijović “Vijestima”.
Sličnih primjera u praksi ima mnogo. U to se vodeći Sigurnu žensku kuću uvjerila i Ljiljana Raičević.
U jednom od slučajeva ona opisuje životni put Tereze koja je u Crnu Goru stigla prije 25 godina, kao turistkinja. Ovdje se zaljubila i sa partnerom godinama živjela u vanbračnoj zajednici.
“Na vjenčanje nisu pomišljali ni kada su dobili prvo, pa drugo dijete, vjerujući da su u Crnoj Gori bračna i vanbračna zajednica izjednačene. Djeca su već bila odrasla kad je Terezin suprug umro. Ona nikad nije primila njegovu penziju, a imovina je podijeljena na djecu. Tako je naučila da u Crnoj Gori nije isto živjeti u bračnoj ili vanbračnoj zajednici”, kazala je Raičević “Vijestima”.
Slično je i sa jednom od štićenica Sigurne ženske kuće, Julijom, majkom četvoro djece.
“Julija ne radi, prima materijalno obezbjeđenje od socijalnog i odnedavno je udovica. Po dolasku u našu kancelariju ispričala je i da joj je ovo druga vanbračna zajednica. Kad je Goran umro izračunala je da bi joj njegova penzija od 249 eura bila taman uz neki njen dodatni posao”, navodi Raičević jedan od primjera, koji oslikavaju situaciju u praksi.
Advokatica Mijović kaže da je tema prilično kompleksna, da je izjednačenost bračne i vanbračne zajednice tek deklarativna, da su razlike jasne i u samoj teoriji, a da ih praksa čini još više izraženima.
“I same definicije ukazuju na različitost, pa je ‘brak zakonom uređena zajednica života žene i muškarca’, dok je vanbračna zajednica trajnija zajednica života žene i muškarca. Ovo ‘zakonom uređena’ podrazumijeva upravo - papir, ono što nedostaje vanbračnoj zajednici”, kaže ona.
Upravo papir, kao potvrda postojanja zajednice, dodaje Mijović, jasno svjedoči o trajanju odnosa i, kako je kazala, predstavlja i najveći nedostatak u postupcima sa vanbračnom zajednicom.
“Za vanbračnu zajednicu je bitna trajnost - namjera i svijest o trajnijem zajedničkom životu. Pojam trajnosti, međutim, nije dovoljno preciziran, kao ni elementi na osnovu kojih se ta trajnost može utvrditi, što je sasvim realno, jer se radi i o subjektivnim i o objektivnim elementima”, objašnjava advokatica.
Dodaje da je, u cilju dokazivanja postojanja i trajanja vanbračne zajednice situacija jednostavnija ako par ima zajedničku djecu.
Prema riječima Mijović, nije zanemarljiva ni činjenica da, iako Porodični zakon i Ustav Crne Gore izjednačavaju ove dvije vrste zajednica, Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ne ostavlja mogućnost da vanbračni drug ostvari pravo na penziju nakon smrti vanbračnog druga.
Prema Zakonu u PIO, članovima porodice umrlog osiguranika smatraju se bračni drug, djeca, te razvedeni bračni drug…
Da vanbračni drug nema pravo korišćenja penzije prije šest godina se uvjerila i Marina Radulović, slikarka iz Podgorice. Penziju pokojnog supruga primala su godinama njihova djeca. Da ona nema jednaka prava, shvatila je tek kad je ostala bez posla.
“Advokatica Fonda PIO rekla mi je da nemam pravo da budem korisnik penzije pokojnog supruga ni zajedno sa djecom, niti nakon što djeca izgube to pravo”, ispričala je ona nedavno gostujući u jutarnjem programu TV Vijesti.
Osim što ne mogu biti korisnici penzije pokojnog vanbračnog partnera, vanbračni drugovi, kaže Jelena Mijović, nemaju pravo ni nasljeđivanja nakon smrti vanbračnog druga.
“Vanbračni drug ima pravo da u ostavinskom postupku traži izdvajanje onog što su stekli, ali ukoliko se ostali nasljednici usprotive, dužan je da pokrene parnični postupak za utvrđivanje udjela u sticanju imovine i izdvajanje tog dijela iz zaostavštine. I tada opet - prvo mora da utvrdi koliko je trajala vanbračna zajednica”, kaže Mijović, koja smatra da je upravo to i najveći problem u ovoj materiji.
Tim prije, kako je dodala, što su dokazna sredstva za utvrđivanje trajanja uglavnom svjedoci, a rijetko materijalni i pisani dokazi…
“Što samo dovodi do prolongiranja postupka”, kaže ona.
Iako se dokazna sredstva pred sudom tretiraju jednako kod bračnih i vanbračnih zajednica, prema njenim riječima, imovinu stečenu u vanbračnoj zajednici je teže dokazati.
“Jer je prethodno neophodno utvrditi njeno postojanje i trajanje, što se kod diobe zajedničke imovine stečene u braku ne radi. Prosto - izvod iz matične knjige vjenčanih”, objašnjava Mijović i dodaje da su svi problem sa kojima se suočavaju vanbračni drugovi posljedica uskog tumačenja zakonskih normi, “kojima se krše ustavna prava vanbračnih drugova, što do sada podržava i sudska praksa”.
Sa problemom dokazivanja postojanja i trajanja zajednice, suočavaju se i vanbračni parovi u Evropskoj uniji jer, kako se navodi na zvaničnom sajtu EU, u većini država nije tačno određen način na koji se vanbračna veza dokazuje...
Navodi se i da u državama članicama koje priznaju de factobračnu zajednicu, nevjenčani parovi imaju prava i obaveze u vezi sa imovinom, nasljedstvom i davanjima za izdržavanje nakon razlaza. U nekim državama moguće je potpisivanje ugovora o kohabitaciji, ali iz EU upozoravaju da se čak i u tom slučaju može desiti da vanbračni drug ima poteškoća u ostvarivanju svojih prava i navode da se u slučaju spora oko imovine, uglavnom primjenjuju zakoni države u kojoj je spor nastao...
Djeca jednaka, ali prava roditelja nisu
U vanbračnim zajednicama je, prema riječima Mijović, prisutan i problem izdržavanja i vršenja roditeljskog prava.
“Pogotovo kad među vanbračnim drugovima nema sporazuma, što se u praksi najčešće i dešava. Tada redovni sud odlučuje i o vršenju roditeljskog prava i o izdržavanju, koje daje vanbračni drug kojem dijete nije dodijeljeno”, kazala je ona.
Dodaje da je, ipak, važna činjenica da su makar djeca iz vanbračne zajednice i njihova prava izjednačena sa djecom iz bračnih zajednica, da je to slučaj svuda, pa i u segment nasljeđivanja.
Zakon o istopolnim (ne) može da riješi i pitanja vanbračnih, hetero parova
Predlog zakona o životnom partnerstvu lica istog pola, koji na sjednici Skupštine krajem jula nije dobio neophodnu podršku poslanika, u prvoj verziji koja je predstavljena prije tri godine, omogućavao je i registraciju hetero zajednice.
Draft verzija propisa, na kojoj su radili Kvir Montenegro, Juventas i Institut za pravne studije, nazvana je Zakonom o građanskom partnerstvu.
Registracija zajednice lica različitog pola, međutim, nije obuhvaćena kasnijim verzijama tog propisa. Predlogom zakona o životnom partnerstvu lica istog pola, normirano je izdržavanje između partnera, starateljstvo, a detaljno su regulisani i imovinski odnosi partnera. Partneri bi, kada zakon bude usvojen, imali pravo na međusobno nasljeđivanje, a regulisan je i njihov poreski status...
Bonus video:
