Poslije dvadeset godina izbjeglištva, Romi i Egipćani sa Kosova raduju se metru drva koje dijele humanitarne organizacije.
Kada su stigli, radovali su se i paketima hrane u neograničenim količinama, u kojima nije falilo ničega.
Tada je u Beranama bilo na desetine međunarodnih humanitarnih organizacija. Danas nema nijedne, tako da su na ivici egzistencije.
Podjela drva pred jesen i zimu predstavlja malu utjehu nakon što su stanovnici izbjegličkog naselja Riversajd, kao i naselja Donji Talum, gdje u Beranama žive Egipćani i Romi, pokrenuli pred nadležnim institucijama inicijativu kojom traže da se u ovom gradu otvori još jedna narodna kuhinja.
Oni su objasnili da zbog ograničenih kapaciteta nijesu u mogućnosti da koriste usluge narodne kuhinje koja postoji pri manastiru Đurđevi stupovi, te da se, zbog ublažavanja katastrofalnog stanja u kom se nalaze, mora razmišljati o izgradnji objekta gdje bi bar jednom u toku dana dobijali besplatan obrok.
Egipćani i Romi tvrde da u tim naseljima iz dana u dan raste broj onih koji nijesu u stanju da odgovore osnovnim životnim potrebama i da u većini tamošnjih porodica gospodari glad.
“Uvijek kad bi ovdje dolazila gospoda u odijelima obećavali su da i za nas ubrzo dolaze bolji dani. Godinama su nam govorili da će otvariti narodne kuhinje kako bi pomogli naše porodice. Međutim, od toga nije bilo ništa ni do današnjih dana”, priča predstavnik Roma i Egipćana iz Riversajda Ramo Beća.
On kaže da im je preostalo da prebiraju po kontejnerima, nadajući se da će tamo pronaći ostatke hrane.
“Sve to ukazuje da se u Beranama mora otvoriti velika narodna kuhinja jer u ovom gradu ima ljudi koji ne mogu da kupe ni veknu hljeba”, naglašava Beća.
Isto misli i Miljaim Imeri iz naselja Donji Talum. On ističe da se on i njegove komšije osjećaju prevarenim.
“Nas na Talumu vide samo uoči izbora, kada im zatrebaju glasovi. Tada aktivisti počnu da nam obećavaju brda i doline i mi uvijek povjerujemo u njihovu priču. Čim prođu izbori shvatamo da smo prevareni, jer poslije toga na nas niko ne okreće glavu”, kaže Imeri. Prema njegovim riječima, tu se uvijek teško živjelo, ali u posljednje vrijeme stanje postaje nepodnošljivo, jer je sve više onih koji obolijevaju od posljedica gladi. “Mi smo, izgleda, građani drugog reda. Zato i tražimo da se u Beranama, pod hitno, otvore narodne kuhinje, gdje bi mogli bar jednom dnevno da imamo siguran obrok”, naglašava Imeri, čije domaćinstvo broji 28 članova.
Hasan Murataj priča da njegova trinaestočlana porodica hranu uglavnom obezbjeđuje iz kontejnera. On ističe da je svjestan da njegova djeca zbog toga mogu da obole od zaraznih bolesti, ali da drugog izbora nema.
“Mi nemamo pravo na rad jer smo stranci u Crnoj Gori. Zato najviše sakupljamo otpadno željezo i tako zaradimo malo novca”, ističe Murataj.
On, međutim, kaže da to ne može da podmiri njihove osnovne potrebe, tako da im jedino preostaje da preturaju po kontejnerima i po smetlištima.
“Mojoj porodici je dnevno potrebno bar pet vekni hljeba za neko osnovno preživljavanje. Tek toliko da nismo gladni”, kaže Murataj.
Nerijetko im se, kako priča, dešava da u kontejnerima ne nađu ništa, jer ni lokalno stanovništvo nema ni za sebe, a ne za bacanje.
“Oni koji su nas doveli u ovakvu situaciju morali bi da nam pruže ruku pomoći, a otvaranje narodne kuhinje bio bi najbolji potez u tom pravcu”, ističe Murataj.
Sagovornici “Vijesti” uputili su apel i međunarodnim humanitarnim organizacijama da im priskoče u pomoć.
“Ima li ikoga na svijetu da nas vidi, ako nas niko ne vidi u ovoj državi. Nijesmo mi svojom voljom došli ovdje. Da li se bilo ko još brine za izbjeglice? Da nijesu gladni, žedni, i da imaju struju i vodu. To su elementarni ljudski uslovi za život. Kakav je to život ako toga nema“, kaže Ramo Beća.
Izbjeglica više nego u svim opštinama na sjeveru zajedno
Egipćani i Romi stigli su u Berane sa ratnim vihorom na Kosovu 1999. godine. Nije se baš lokalno stanovništvo obradovalo njihovom dolasku i niko ih nije htio u svojoj blizini, pa ih je pitanje smještaja pratilo dugi niz godina. Živjeli su u barakama od drveta ili u šatorima.
Poslije mnogo problema i neljudske patnje, izgradnju novog naselja Riversajd, pored bivše fabrike „Polimka“, kao savremeni geto, finansirala je Evropska agencija za rekonstrukciju, posredstvom njemačke humanitarne organizacije „Help“.
Sa trideset kuća, naselje je postalo pretijesno za sve novopridošle Egipćane i Rome, pa su se mnogi od njih nastanili pored domicilnih Roma u naselju Donji Talum. Tu je tek bijeda potpuno vidljiva i golim okom.
U Beranama i dalje nalazi utočište oko četiri hiljade izbjeglica iz skoro svih bivših republika eks Jugoslavije, što čini deset odsto ukupnog stanovništva beranske opštine. To je više nego u svim susjednim gradovima na sjeveru zajedno.
Za jedan broj njih ranije su izgrađene stambene zgrade, ali je odlazak humanitarnih organizacija iz Berana i prestanak socijalnih i humanitarnih davanja, ove ljude ponovo odveo u tešku bijedu i na ivicu gladi.
Bonus video:
