Krenuo je sa tri knjige Agate Kristi i paketom za banane. Zatim mu je stara “opel korsa” više od tri godine služila kao auto-štand. Danas ima oko četiri hiljade knjiga, privremeni prostor i isti san - da će dobiti svoj kutak kako bi u gradu pod Trebjesom otvorio prvu antikvarnicu. Njegovo ime je Radomir Bato Krivokapić.
“Sve se desilo sasvim slučajno. U policiji sam proglašen tehnološkim viškom, počeo sam da radim flaše u drvetu kako bih zaradio za život, jer nijesam želio da primam pomoć iz Socijalnog. Onda je naišla jedna gospođa i poklonila mi tri knjige Agate Kristi. E, od tih knjiga i od starog ‘opela’ sve je počelo”, priča Bato kako je iznenada počeo da se druži sa knjigom.
To druženje, kao što često biva, pretvorilo se u pravu ljubav i Bato priznaje da danas ne bi mogao bez knjiga. A čini mu se, ni one bez njega.
“U knjigama sam našao mir, duhovnu hranu, ali sam i zahvaljujući njima stekao dosta prijatelja”, kaže Bato, koga je ekipa “Vijesti” zatekla dok je slagao nove/stare knjige.
“Nabavio sam oko 70 knjiga u Podgorici. Vjerujem da sve ove naše knjižare da sastavim - da ne bih svaku od ovih knjiga, što sam donio, našao. Kao nove su. Imam prijatelje po cijeloj Crnoj Gori, ali i regionu, sa kojima sarađujem. Uzajamno se dopunjujemo”.
Ne može, kaže on, da se živi od prodaje polovnih knjiga, ali zato može da se živi sa knjigama. A on, priznaje, ništa više i ne traži.
“Počeo sam bio ispod nule. Mislio sam da ću u novine izaći samo u čitulji, a vidi danas… Koliko sam problema u životu imao, da mi nije bilo knjiga - ko zna da li bih pamet sačuvao. Nažalost, od knjiga se ne može živjeti. One se samo mogu voljeti i čitati. Kroz knjige sam stekao velike prijatelje i naučio sam iz njih ono što ni u snu nijesam pomislio da ću naučiti. Ljudi ne mogu da shvate šta je knjiga. Čini mi se, duša mi je dobra, mada mislim i da ne može biti kvarna ako čovjek radi s knjigama”, kaže Bato koji je prije dvije godine uklonio auto-štand po kome je bio prepoznatljiv u gradu.
“Ljude najviše zanima istorija Crne Gore, mada imam i stručnu literaturu za pravo, filozofiju, umjetnost, elektrotehniku. Tu su i klasici, knjige za djecu, enciklopedije, beletristika… Svi znaju za Bata i njegove knjige, pa kada ne mogu da nađu to što im treba od literature - dođu kod mene. Potrudim se da nabavim sve što im treba”.
Potrudi se Bato i da svi oni koji bi željeli da pročitaju neku knjigu, a nemaju novca, ne ostanu uskraćeni.
“Cijena knjiga se kreće od dva do četiri eura i rijetko koja je pet eura. Desi se da prodam po tri-četiri knjige, a nekada nijednu. Dođe kod mene mlado, staro, studenti, penzioneri. Dosta puta pitam ih imaju li para, a oni mi kažu da ne znaju. Dam im stolicu, oni sjednu i listaju, onu knjigu koja ih zanima odnesu da pročitaju i kada završe sa čitanjem vrate je. Meni je to milo. Samo neka čitaju”. Korona je, kaže, zaustavila i čitanje, a baš bi sada trebalo što više da se čita. “Ljudi mi kažu da kod mene nema šta nema. Još samo prostor da dobijem, pa će sve biti dobro. Nadam se da će mi Opština i ljudi iz Podgorice pomoći da ostvarim san, dobijem prostor i otvorim antikvarnicu koja bi bila korisna i za grad i za kulturu Nikšića. Mogao bih da nabavim što niko ne bi”.
Raritete ne prodaje, pisce iz “Parova” ne drži
Bato ima knjige stare i po stotinu i više godina, i kaže da njih nikada ne bi prodao.
“Imam ‘Zidanje Skadra’ iz 1887. godine, ‘Zakonik vladike crnogorskog Petra I Svetog’ iz 1903, Ljermontovljevu poemu ‘Mciri’ iz 1892, ‘Pouke moralne i građanske’ od Milana Ševića iz 1892, ‘Četiri pripovijetke seljaka’ od Semjanova iz 1902, Špadijerove ‘Najglavnije teškoće u učiteljskom radu’ iz 1910... Imam čak i knjigu Iva Andrića ‘Nemiri’ iz 1925. sa posvetom Isidori Sekulić”.
Priznaje da postoje knjige za koje kod njega “nema mjesta”.
“Danas, nažalost, svako piše. Među mojim knjigama neće se naći one koje pišu učesnici iz ‘Parova’. Te knjige niti čitam, niti uzimam, pa koliko god ljudi da ih traže”.
Ne razumije ljude koji bacaju knjige
Ne može Bato da razumije ljude koji bacaju knjige. Posebno ga zaboli kada vidi da je knjige njegovog omiljenog pjesnika, Vita Nikolića, neko odlučio da baci.
“Uzimao sam knjige od ljudi koji su namjeravali da ih bace. Kažu mi da im smetaju knjige, da neće žena da ih čisti, ili da nema prostora za njih. Pojedini i ne znaju šta bacaju. Kada sam vidio da baca knjigu Vita Nikolića, zgrozio sam se. Opet, ima pojedinaca koji su odlučili da se ‘riješe’ knjiga i koji bi da mi ih prodaju po visokoj cijeni. Ma, narod ko narod”.
Uz starine se prošlost lakše oživi
Bato je i kolekcionar starina. Iako su mu sve stvari drage, priznaje da je za pojedine posebno emotivno vezan.
“To je željeznički fenjer, star pola vijeka, a veže me zbog toga što su i otac i stričevi bili željezničari. Tu je i kredenac star oko 90 godina”. Sakupljanjem starina počeo je da se bavi prije dvije godine.
“Starine me podsjećaju na vrijeme kada sam bio dječak. Imam baš dosta toga - preslicu, kantar, peglu, razne vrste lampi, mlinova, gramofone, radija, kalupe, demidžane, telefone, flaše, harmoniku… Ma, ne mogu sve pobrojati. Volio bih kada bih imao mogućnost da kući napravim jednu prostoriju, sve to smjestim, još stavim knjige i uživam. No, samo polako”.
Bonus video:
