Otkud snaga ženi na samrti da izabere suprugu svom mužu? Kojim riječima se zmije tjeraju sa usnulog djeteta? Koliko tuge može stati u voz sa crnogorskim kolonistima na putu za plodnije parče zemlje? Ta pitanja postavljao je i odgovore na njih dobijao Kolašinac Davor Sedlarević tokom istraživačkog rada širom Balkana.
Istraživački rad na terenu specijaliste vaspitača za tradicionalne igre, podrazumijeva i mnogo razgovora, uglavnom sa starijim ljudima. To je, kaže on za “Vijesti”, najteži, ali i najljepši dio posla.
Duže od decenije istražuje tradiciju, a na sceni je oživljava KUD “Mijat Mašković“, koji Sedlarević vodi.
Za to vrijeme, priča da je obilazio dinarske koloniste u Vojvodini, rumunski i srpski dio Banata, Pomorišje, Banatsku Crnu Goru... Stigao je i do vlaškog i srpskog stanovništva okoline Boljevca, a sagovornici su mu bili i Njemci i Mađari kikindskog kraja.
Slušao je kazivače i u većini crnogorskih regija.
Fokus mu je bio, uglavnom, na igri i pjesmi, ali, kako objašnjava, “teren sam po sebi takav je da vas često usmjeri i na druge teme“. Pa uz sjećanja na plesnu i pjevačku tradiciju, Sedlarević je često bilježio i najbolnija sjećanja, životne drame, trenutke najveće sreće...
U našim krajevima, tvrdi, teško je “otvoriti“ sagovornike. Ponekad su potrebni sati razgovora da se dođe do prave informacije i prve igre ili pjesme. Nije tako svuda, objašnjava Sedlarević.
U Vojvodini, kaže, na primjer, “ne stigne ni da raspakuje opremu, a kolo već igra“. U Crnoj Gorim “morate dobro da saslušate ‘živote’ prije nego što vam neko zaigra“. A tim slušanjima “dobije se materijala za pravi roman“.
Priče, koje su dio njegove arhive, svjedoče, između ostalog, o pravim ljudskim drmama, besuslovnoj ljubavi, ženskoj nesebičnosti i srčanosti, “vještini“ razgovora sa zmijama...
“Jedna od tih besjeda može nositi naziv - ‘Ja ću da umrem’. A iza smrti - uvijek novi život. Negdje pred Drugi svjetski rat, naša tada maloljetna kazivačica (S.) čuvala je troje djece svojoj starijoj komšinici, igrajući se sa njima svakog dana. Život, ipak, donese tešku bolest toj starijoj komšinici. Ona, na samrti, u bolničkoj postelji, pozva svoga muža i reče mu: ‘Ja ću da umrem... Uzmi ti S.! Ti ćeš nju voljet jer je mlada i lijepa, a nju će voljet naša đeca’. Razlika među budućim supružnicima bila je 16 godina“, prenosi Davor detalje jednog od kazivanja sa terena.
Pored troje djece iz prvog braka svog muža koje je odgajala, S. rađa još troje, a rat upravo počinje. Muža joj hapse i on nakon niza peripetija uspijeva da pobjegne iz zatvora, dolazeći čak i do Grčke. Posljednje bombe na kraju rata bačene na grad padaju na njihovu kuću, a oni to gledaju iz zbjega sa obližnjeg brda.
“Po završetku rata čeka ih dug put za Vojvodinu sa crnogorskim kolonistima i gotovo mjesec dana vožnje vozom bez voznog reda. Usput, u mraku vagona, najmlađem sinu greškom daju gas umjesto vode. Majci savjetuju da ga ostavi tu na putu da umre, ali ona ne odustaje:
“Umrijeće sa mnom, đe ja budem!“ Čudom, sin preživljava. Nakon 65 godina od voza, tadašnji dječačić bio mi je domaćin sa svojom majkom. Između ostalog, rekao mi je da je prema životnoj odiseji njegovog oca Mihailo Lalić napisao izvjesno djelo, kao i da se sjeća piščevog dolaska u njihovu kuću“, prenosi Sedlarević jednu od priča koju neće zaboraviti, čak i da je nije snimio. Gotovo filmsku životnu priču kazivačice čuo je nakon što je pitao o svadbenim pjesmama. Poslije pitanja: “Kako si se, bako, ti udala“, ona odgovara: “Ja sam se udala kako sam se udala! Moj muž je imo finu ženu (!?) Nijesmo se voljeli prije braka, ali jesmo poslije!“
“Kroz kazivanja, za potrebe naših istraživanja, saznali smo, na primjer, zbog čega su se bebe ‘povijele’, to jest zbog čega su im ruke bile stisnute uz tijelo. To je, objasnilu su nam, sprečavalo pomjeranje, a samim tim i uznemiravanje zmija. Porodična priča govori o tome da je majka, nedugo pošto se porodila, morala da pomaže svekru u plastidbi. Sa sobom je vodila i novorođenče koje je dojila. Ostavila ga je pored drveta i pokrila stručicom. Kada su napravili pauzu, otišla je da ga obiđe i primijetila na djetetu sklupčane tri zmije: na glavi, na stomaku i na nogama. Zmije je privukao miris mlijeka od dojenja. Svekar je snahi rukom zatvorio usta da slučajno vriskom ne prepadne dijete. Potom je počeo da moli zmije: ‘’Ajde, ači, ajde, moj ači, ajde, bježi, šta ti je ta makanja kriva’, i dijete je spaseno“, jedna je od priča koju je Sedlarević čuo tokom terenskog rada.
Neispričane ostaju one o koroti, o zaboravljanju pjesama i igara nakon godinu žalosti, o tome kako otac kreće kolo da prekine godišnju korotu u selu nakon smrti svog sina, o ubistvu zbog pjesme na svadbi i mnoge druge. Zapisao je i kazivanja o tome kako se, dajući ime djevojčici Stanija ili Stana, nastojalo spriječiti dalje rađenje ženske djece. Teško je, priča Sedlarević, izdvojiti priču koje je ostavila najjači utisak.
“Želeći da dospijem do najstarijih podataka i izatkam neku logičnu nit, kao i da revitalizujem plesove (narodne igre) i pjesme, sagovornici su mi uglavnom bile osobe rođene od 1920. naovamo. Njihovi životi ne bi se mogli nazvati lakim, a neka od kazivanja i danas znaju duboko da zamisle i prosto ne možete da ostanete neutralni. Možda je moja ‘povezanost’ sa kazivačima utoliko veća jer Crne Gora nije u plesnom smislu previše istraživana, sa čime raste i odgovornost o tumačenju kazivanja. Njima smo zahvalni za sve uspjehe na umjetničkom i naučnom polju“, zaključuje rukovodilac kolašinskog KUD-a.
Kad krenemo crnogorsko, orkestar ide da se odmara
Koliko se naše nasljeđe proizvoljno tumači, objašnjava Sedlarević, svjedoči činjenica da crnogorska kola nikada nije pratila svirka. To, tvrdi on, naglašavaju redom svi kazivači.
“Praksa svirke u crnogorskom kolu počinje tek na scenama u folklornim ansamblima, kao i onda kada na zabavama počnu da sviraju orkestri, što se datira u drugu polovinu 20. vijeka. Nasuprot tome, pojedini folklorni amateri uvode pseudofolklorne teze o svirci u crnogorskom kolu kao starom nasljeđu u istom periodu kada se upotrebljava i svitna nošnja. Zanemarivši na tren naučne analize i statistike, citiraću jednog starijeg sagovornika: ‘Ja ne igram kako drugi svira! Kad mi krenemo crnogorsko, orkestar ide da se odmara’“, objašnjava Sedlarević.
Ako se makar jednom nijesi izgubio, nijesi ni bio na terenu
Istražujući sa kolegama igre u malom vlaškom selu, mještani su se, sjeća se Davor, okupili na jedan telefonski poziv.
“Oni koje smo sreli putem prekinuli su rad u polju i pošli sa nama, radnica je zatvorila trafiku, dok je harmonikaš došao sa aparata za prodaju kokica i za tren oka počeli su da igraju u seoskoj čitaonici. Toliku igračku energiju nikada više nijesam osjetio. Zadovoljni krećemo nazad ka Kikindi gdje smo studirali i slušamo savjet kako da skratimo put. Odjednom, nalazimo se u šumi, na putu uništenom od teških mašina po kom jugo više ne može da ide, pa ga guramo. Shvatamo da nema šale tek kada počinje da pada mrak a od teturanja na autu prestaju da rade i svjetla. Na telefonima nema signala...“, priča on.
Poslije nekoliko sati, prisjeća se, na nekom velikom traktoru pojavljuje se čovjek koji “istraživače” gleda sa nevjericom. Nakon kraće priče, kaže da za 20 godina nikada “mali auto” nije koristio taj put.
„Nekako smo se ipak dokopali sela u kome mještanin, kao u filmovima, trlja oči i kaže: „Nikad niko iz tog pravca nije autom ušao u selo!“ Poslije istraživanja nastao je jedan sjajan diplomski rad moje koleginice i nekoliko prepoznatljivih koreografija“, priča Sedlarević.
Bonus video:
