Kada god učimo novu vještinu, javi se glas sumnje - da li možemo uspjeti i koja je svrha toga, u našem podneblju taj glas je ojačan glasovima familije i poznanika, čija briga je u stvari sujeta. Sve te glasove treba ignorisati i nastaviti, pa makar sve izgorjelo u procesu.
Tako je, nakon uspješno završenog ekstremnog triatlona, počeo svoju priču Žabljačanin Miloš Lazarević.
On se sam pripremao za drugi “BLACKLAKE Xtreme Triathlon Montenegro”, pred čijim učesnicima je bio zadatak da preplivaju 3,8 kilometara, voze biciklo 182 kilometra i na kraju pretrče dionicu maratonske trke od 42 kilometra.
”Sa pripremama za Xtri sam počeo u maju ove godine, preciznije u momentu kada sam konačno nabavio neophodnu opremu i kada su vremenski uslovi na Durmitoru to dozvolili. Svi prethodni pokušaji treninga su se pokazali kao uzaludni, jer nisam imao opremu”, priča Miloš za “Vijesti”.
Ipak, tokom priprema nije mu najteže padalo da satima trči, vozi bicikl ili pliva u hladnoj vozi Crnog jezera, već činjenica što gotovo niko u Crnoj Gori, “izuzev organizatora i možda jos nekolicine ljudi”, nema predstavu o tome šta je ekstremni triatlon.
”Zbunjena lica zaposlenih na bazenu Morača i komentari: ‘Čuš da plivaš više od sata’, ‘Kakvih četiri kilometra, što će ti to?’. Mejlovi poslati Upravi na koje nikada nije odgovoreno, kao ni na one poslate Ministarstvu. Ćutanje sportskih radnji na sve mejlove poslate da mi makar daju popust na osnovnu opremu, jer ona koja je neophodna nije ni dostupna u Crnoj Gori. Činjenica da savjete i način treninga jedino mogu naći na internetu, jer na teritoriji naše države ne postoji trener kvalifikovan da daje smjernice za treninge ekstremnog triatlona. Podsmijeh ameba zaposlenih na određenim pozicijama i komentari tipa: ‘Jes, ti ćeš ga uraditi. Ljudi se pripremaju po sedam godina za Ironman, a samo mali procenat ikad odluči da odradi i Xtri’... E to mi je najteže palo tokom priprema, mada sam i na to bio spreman, jer savršeno dobro znam u kakvom okruženju živim”.
Nakon svega, kazao je, potvrdilo se da put od hiljadu milja počinje prvim korakom.
”Naučio sam kako da ukombinujem tri vještine od kojih mi je plivanje bilo u potpunosti strano, a plivanje od 3,8 km u hladnoj vodi nezamislivo... Ova avantura mi je omogućila da sklopim nova prijateljstva sa izvanrednim osviještenim ljudima, koji su me gurnuli daleko iznad onoga što sam mislio da je moguće da ostvarim i shvatim da me vole samo oni koji se staraju o mom najboljem interesu, sve ostalo je prazna priča. Na kraju, u svakom izazovu nosimo u sebi sve ljude koji su bili uz nas i u trenucima sumnje, oni postaju svjetlo na kraju tunela koje nam daje snagu da istrajemo do kraja”.
Lazarević dodaje da svima onima koji žele da se oprobaju u nečem novom na treba primjer, već savjet:
”Kao prvo, moraju znati ili naučiti engleski jezik, zatim zapratiti kanale koji u detaljima objašnjavaju njihovu sferu interesovanja, napraviti bilješke i primijeniti ih u praksi i družiti se sa ljudima koji su dokazano uspješni u toj sferi interesovanja”.
Njegova je, ovog puta, bio ekstremni triatlon, a na pitanje - zašto baš to, odgovara - “jer je djelovalo nemoguće”.
”Zbog toga što je djelovalo nemoguće ga odraditi za nekoga ko nije profesionalac niti u jednoj od navedenih vještina i puke radoznalosti da li ću ipak moći, a na kraju je misao postala stvarnost i postao sam ‘finisher’ ekstremnog ironmana. Gdje postoji želja, tu će se pronaći i način, riječi su koje opisuju podvig koji sam ostvario na Blacklake ekstremnom triatlonu. Prolazak kroz cilj i sreća koju osjetih je zasijenilo jutro u kojem sam ukucao pločicu sa svojim imenom u ‘zid besmrtnih’. Ono što me vratilo u realnost je momenat u kome je moje ime moglo biti izvučeno za učešće na svjetskom prvenstvu u Norveškoj (Norseman). Sam finansijski trošak koji bih imao za put na to takmičenje, smještaj i opremu, bi bio 15.000 eura. Dok su ostali učesnici izgarali od želje da njihovo ime bude izvučeno, kroz moje misli je prošlo pitanje koji sportista u Crnoj Gori može samostalno da finansira takvo putovanje”.
Na pitanje što bi bilo da je ipak izvučen, kratko je odgovorio - “ne znam”.
”Na svom putu ka Blacklake ekstremnom triatlonu uvidio sam surovu realnost svakog sportiste, a to je da sponzorstvo u Crnoj Gori kao da ne postoji, a zaposleni u Ministarstvu sporta (4 u 1) ne razumiju koje su njihove obaveze, ni svrha. Sportista u našoj državi je sam i jedina stvar koja ga drži da ne odustane je čelična volja, mada se isto može reći za svakog pojedinca koji želi da uspije - od zanatlije do akademika”.
Osim uspješno odrađenog ekstremnog triatlona, Lazarević i grupa njegovih istomišljenika godinama se uspješno bore i za očuvanje životne sredine. Na gotovo svim mjestima je gdje se brani priroda - stajao je ispred mašina koje uništavaju šume, bio na braniku Crnog jezera, Bukovice, Sinjajevine...
Objašnjava da je problem u izostanku podrške sportistima, mladim talentima, uništavanju životne sredine... - puno dublji od samog (ne)djelovanja vlasti i opozicije:
”I itekako je vezan za kolektivno nesvjesno našeg naroda, a kroz stih predstavljen u djelima vladike Njegoša i nemalo u djelu Marka Miljanova ‘Primjeri čojstva i junaštva’. Naš narod je najviše ispaštao zbog nedostatka prvo personalne, pa onda samim tim i kolektivne odgovornosti. Kada se nismo mogli klati sa spoljnim neprijateljem, oštrice smo okretali ka najbližima - krvna osveta koja i dan-danas zastupljena među sukobima ovdašnjih kriminalnih klanova, koji su trenutno najpoznatiji izvozni produkt Crne Gore. Jedini način prevazilaženja ovoga pakla u kome smo već dugi niz godina krije se duboko usađen u nama. On kad ispliva na površinu, ispliva u vidu hrabrosti, jedinstva i spremnosti da žrtvujemo sve što imamo za bolje sjutra - zajedno”.
Ujedinimo se, prije nego nas glad ujedini
Žabljačanin kojeg posljednjih godina možete sresti na gotovo svim ekološkim protestima podsjeća da se kroz sve periode naše istorije pojavljivala grupa ljudi koja se nezavisno od svega borila do kraja za nešto što je sloboda:
”Naši đedovi i bake su to uradili, pa evo i mi danas se borimo da prikažemo svima da i mali broj ljudi, ali ujedinjen u dobrom, može napraviti rezultat. Izborili smo se za zaštitu rijeka, pašnjaka, planina i jezera... Svima smo skrenuli pažnju na ekonomske, zdravstvene i svakojake malverzacije i kako se one mogu riješiti. Svojim rezultatima smo dokazali da se može i bez pomoći partije (čitaj sistema) uspjeti, zauzvrat smo dobili prijetnje, progon, ucjene... i od opozicije i od vlasti, jer smo ukazivali na njihovu očiglednu neposobnost da uvide realnost posljedica radnji koje preuzimaju”.
Pojašnjava da je odgovor prijetnjama i ucjenama, umjesto ostvarivanja saradnje sa onima koji znaju i bore se, posljedica neznanja i slabosti.
”Nije prirodno da osobe koje nikada u životu nisu preuzele odgovornost za posljedice svojih djela, uspješno vode bilo šta, a kamoli jedan narod, državu. Sve što vidimo oko nas osuđeno je na propast, ukoliko ne dođe do promjene u nama, da konačno kažemo da je car go, da su podanici ludi, a da je građanin izjednačen sa robom i da se uspjeh ne oprašta. U pamet se Crnogorci, počujmo lekcije iz prošlosti, nezavisno od tabora pozicije ili opozicije, nacionalnosti, jer će nas glad ujediniti nezavisno od pripadnosti - nacionalne, etničke, religijske... A kad nas ona ujedini, biće kasno”.
Bonus video:
