Oko 600 kilometara, više od 780 hiljada koraka, 26 dana i samo jedna želja – skrenuti pažnju javnosti na osobe sa autizmom, srušiti barijere i edukovati zajednicu da prihvati različitost.
To je bio moto glumca, režisera, pisca i humaniste Mikice Petronijevića iz Beograda, koji je 5. marta krenuo iz sela Venčane, kod Aranđelovca, za Ostrog. Bio je to i hod za njegove "Svice u mraku", jedinstveni inkluzivni kamp za osobe sa autizmom, ali i hodočašće za njegovog dvadesetčetvorogodišnjeg sina Mihaila i sve osobe sa autizmom koje žele samo jedno – da budu vidljivi i prihvaćeni.
"Nisam vjerovao da će biti ovako lako, ali vjera me nosila. Krenuo sam sa 146 kilograma i vidljivo je da više nemam toliko. Nisam čovjek koji je fizički aktivan, nikada nisam hodao toliko, pa su ljudi bili zbunjeni i u čudu su me gledali kada sam krenuo na takav put bez ikakve pripreme. Prvih nekoliko dana sam zaradio žuljeve, ali ni jednog trenutka nisam razmišljao da li ću moći. Znao sam da želim i moram. Nije mi bila trka da stignem što prije, već da animiram društvenu zajednicu da pričamo na tu temu, da osobe sa autizmom postanu vidljivije", priča Mikica za "Vijesti" dok prelazi poslednje kilometre zacrtanog puta.
Išao je, kaže, stopama Svetog Save, a na tom putu upoznao je mnoge dobre ljude koji su željeli da mu i moralno i materijalno pruže podršku kada su čuli da je njegov cilj, pored toga što želi da skrene pažnju na osobe sa autizmom, i da prikupi novčana sredstva kako bi proširio smještajne kapacitete, u vidu nabavke stambenog i sanitarnog kontejnera i izgradnje ljetnjikovca u okviru defektološkog parka, i da bi realizovao drugi inkluzivni kamp koji će trajati šest mjeseci.
Mjesto gdje se čovjek čovjeku raduje
"Na ideju da seosko domaćinstvo predaka pretvorim u vrt dobre nade i ljubavi javila se za vrijeme korone i perioda zaključavanja kada sam želio da sinu obezbjedim sadržajniji život. A onda je to preraslo u Centar sa dnevnim i višednevnim boravkom za djecu i odrasle osobe sa autizmom, ali i mjesto podrške za roditelje, mjesto gdje nemamo potrebu da se izvinjavamo bilo kome i gdje se čovjek čovjeku raduje", priča Mikica koji je prije dvije godine osnovao humanitarno Udruženje "Svici u mraku".
Prošle godine je organizovao ljetnji kamp u kome je zabilježeno preko stotinu noćenja iz cijele Srbije, a kako je kamp pokazao da priroda i sadržaji u Centru djeluju umirujuće na osobe sa autizmom, u istom ritmu nastaviće i ove godine. Nada se da će u budućnosti napraviti Centar za trajni smještaj osoba sa autizmom.
"Moj sin je bio inicijalna kapisla da razmislim kako o njegovim potrebama, tako i o njegovoj budućnosti kada mene i moje supruge ne bude bilo. Željeli smo da mu obezbijedimo sigurniju budućnost i da ovim primjerom možda pokrenemo državu da reaguje na pravi način, da budemo humanije društvo, gdje će se osloniti čovjek na čovjeka, a ne misliti samo o sebi. Lično ne volim datume kada se jednom u godini nešto obilježava, jer djeci i osobama sa autizmom i drugim ranjivim kategorijama treba podrška tokom čitave godine“.
Ističe da se stalno govori o djeci sa autizmom, a zaboravlja se na činjenicu da djeca brzo odrastu i da za odrasle autistične osobe ne postoje ustanove koje su za njih namijenjene.
"Kao što i ime našeg udruženja kaže, 'Svici u mraku', društvo je zaista u mraku Nismo htjeli da budemo dio problema, već da ponudimo rješenja. Najteža misao svih roditelja djeteta sa autizmom je gdje to dijete završava nakon njihove biološke smrti. Želio sam da pokažemo na jednom primjeru da se može zaokružiti cio krug, da tu budu djeca, mladi i stari. I nije stvar u zgradama i objektima, već u pristupu. Svima nama treba zagrljaj, pažnja, razumijevanje, ljubav i to je naša zvijezda vodilja. Svi mogu da dođu da nas obiđu, da tu borave, mladi da volontiraju. Nadamo se da će i djeca iz Crne Gore doći, da vide jedno drugačije šumadijsko selo, sa zelenilom i šumama. Poziv je otvoren, vrata su širom otvorena, čekaće ih zagrjaj i osmijeh“.
Autizam ne traži patetiku i sažaljenje, već ljubav i prihvatanje
Na putu do Ostroga, dugom 600 kilometara, sa njim su, kao logistička podrška, bili akademski slikar i fotograf Vojislav Luković i predsjednik Kluba slijepih i slabovidih "Dodir” iz Čačka, Slobodan Rajić.
"Tokom cijelog putovanja ljudi su nam se etapno priključivali – planinari iz Gornjeg Milanovca, Čačka, Ušća...izviđači, mještani. Na Žabljaku smo imali i humanitarnu predstavu. U Nikšiću su nam se pridružile dvije planinarke, Nada Tadić i Ana Petrović Njegoš, divne dame koje su nas ugostile i koje su s nama prešle poslednjih 20 kilometara", kaže Mikica.
Njih dvije rekoše da su od njega dobile prijateljstvo, iskrenost i stihove koje im je usput recitovao.
"Puno se toga tokom ovog puta desilo. Još ne mogu da oblikujem tu količinu emocija koja se nakupila u meni. Zaista sam prepun utisaka i tek će se to u narednim danima stabilizovati. Najveći blagoslov je što smo stvorili mrežu novih ljudi i prijateljstava koji su nam pomogli u ovome i koji će nam u budućnosti mnogo značiti", kaže čovjek koji ne želi da se o autizmu priča sa patetikom, već sa ljubavlju, koji ne traži sažaljenje, već prihvatanje i koji je od Fondacije "Trag" dobio nagradu za filantropiju.
Njegovo putešestvije je zabilježeno okom kamere i biće dio budućeg dokumentarnog filma, a možda se „rodi“ i novi roman (već je objavio dva romana). Podršku za Centar svakodnevno dobija i od kolega glumaca.
"Mihailo me tjera da budem bolji čovjek. On je tako verbalan, divan i kad mu je mama rekla da sam otišao pod Ostrog, kazao je – vratiće se. I evo vraćam se", sa osmijehom kaže čovjek čija je poruka: postanite svitac, osvijetlite mrak.
Bonus video:
