Crna Gora bi trebalo da kreira bazu podataka o ženama i djeci sa invaliditetom, kao i da formuliše posebne mjere afirmativne akcije prema tim grupama, ocijenjeno je na pres konferenciji Neformalne Koalicije organizacija osoba s invaliditetom (OSI).
Oni su danas predstavili Alternativni izvještaj o sprovođenju Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima OSI.
Predsjednica Saveza udruženja paraplegičara Crne Gore, Nataša Borović, ocijenila je da je potrebno kreiranje evidencije o djevojčicama i ženama sa invaliditetom, uključujući i evidencije o broju žena sa invaliditetom koje su žrtve nasilja.
“Predlažemo da država razvije evidencije o djevojčicama i ženama sa invaliditetom, uključujući i evidencije o ženama sa invaliditetom koje su žrtve nasilja I ekspolatacije kao i programe osnaživanja žena sa invaliditetom da se bore protiv ovih pojava”, istakla je Borović.
Ona je pozvala i na formulisanje posebnih mjera afirmativne akcije prema ženama sa invaliditetom kao i sprovođenje edukacije i razvoj psihosocijalne podrške.
Borović je istakla da su zdravstvene usluge često nepristupačne ženama sa invaliditetom.
“Mnoga svjedočanstva govore o povredi prava žena sa invaliditetom kada su ulozi pacijenata, a posebno se odnose na oblast zaštite seksualnog i reproduktivnog zdravlja”, pojasnila je Borović.
Borović je navela da, nema podataka o stopi nezaposlenosti žena sa invaliditetom kao i da je prisutna česta diskriminacija ove ranjive kategorije.
Izvršni direktor Saveza udruženja roditelja djece sa teškoćama u razvoju "Naša inicijativa", Milisav Korać, kazao je da država ne vodi posebnu evidenciju o djeci sa invaliditetom.
„Država jedino posjeduje podatke u oblasti osnovnog i srednjeg obrazovanja i to o djeci sa invaliditetom koja su prošla proces usmjeravanja u obrazovni program i o djeci sa invaliditetom koja borave u dnevnim centrima i drugim ustanovama obrazovanja, socijalne i dječije zaštite“, rekao je Korać.
Odnos prema djeci sa invaliditetom kako u politikama tako i u praksi, kako je kazao, nije zasnovan na modelu ljudskih prava.
„Većina roditelja djece sa invaliditetom nijesu zadovoljni kako fukncioniše na primjer Razvojno savjetovališe za roditelje pri Kliničkom centru Crne Gore (KCCG), u kojem se zbog nedovoljnog kapaciteta i stručnog kadra pružaju veoma skromne ili nikakve usluge savjetovanja roditeljima“, ocijenio je Korać.
On je kazao da djeca sa invaliditetom ne mogu kao i sva druga djeca ostvariti pravo na zdravstvenu zaštitu, zbog, kako je naglasio, nepristupačnosti velikog broja zdravstvenih ustanova, nedostatka adekvatne opreme i needukovanosti zdravstvenih radnika.
Prema njegovim riječima, potpuno izostaju javno objavljeni mjerljivi efekti inkluzivnog obrazovanja.
„Ne postoje podaci o procentu djece sa invaliditetom koja nijesu uključena u proces predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja, niti o broju odraslih sa invaliditetom koji nisu nastavili visoko obrazovanje“, pojasnio je Korać.
On je ocijenio da je 70 odsto fakulteta nepristupačno djeci sa invaliditetom.
„U proces visokog obrazovanja uključen je znatno manji broj studenata sa invaliditetom, samo 95, po podacima Organizacija lica sa invaliditetom, dok država ne posjeduje svoju bazu podataka“, rekao je Korać.
On je zaključio da država ne prati rast troškova OSI i potrošačku korpu, u odnosu na druge građane.
Izvršna direktorka Udruženja mladih sa hendikepom, Marina Vujačić, ocijenila je da država ne razumije neke od članova Konvencije kao i da ne postoji nezavisno tijelo koje prati primjenu Konvencije.
“Država posebno ne razumije neke od članova Konvencije, odnosno, obaveze propisane tim članovima Konvencije. To su konkretno pravo na život, jednako priznavanje lica pred zakonom, pravo na samostalan život i uključenost u zajednicu, ličnu pokretljivost i habilitaciju i rehabilitaciju”, pojasnila je Vujačić.
Ona je kazala da država nije preuzela definiciju osoba sa invaliditetom iz Konvencije, već su zastupljeni medicinski termini, što posebno utiče na oblast prava koji se tiče materijalnih davanja.
“Tako na primjer, osoba koja ima gubitak oba oka može ostvariti pravo na ličnu invalidninu, ali osoba koja ima potpuno oštećenje vida, nastalo na osnovu drugih oštećenja ne može ostvariti ovo pravo”, objasnila je Vujačić.
Ona je istakla da institucije ne sprovode i ne naručuju istraživanja među OSI kako bi se, na osnovu njihovih rezultata planirale i usvajale politike i mjere.
“Država nije nikada, na osnovu unaprijed sprovedene analize usklađenosti nekog propisa sa Konvencijom, namjerno i ciljano izmijenila neki zakon ili politiku a brojne diskriminatorne norme ukazuju na to da se država ne uzdržava od preduzimanja bilo kog akta ili prakse koja nije u skladu sa Konvencijom”, tvrdi Vujačić.
Ona je navela da država nikada nije sprovela posebne edukacije namijenjene OSI o pravima koje garantuje Konvencija.
Vujačić je ukazala na podatak da OSI nemaju pravo na životno osiguranje dok se, kako je navela, nad osobama kojima je oduzeta poslovna sposobnost, često odobravaju određeni medicinski tretman i liječenje, “a često i zatvaranje u institucije bez njihove saglasnosti”.
Bonus video:
