U komadima namještaja koji u podrumima, garažama, na tavanima, u vikendicama “skupljaju prašinu”, Lejla Selimović vidi potencijal. U rukama pravnice iz Zenice, Bosna i Hercegovina, ti odbačeni komadi dobijaju novi sjaj i krase mnoge domove, među kojima i jedan u Kotoru.
Kad je završavala pravo, nije ni sanjala kakav će biti njen put, da će pravo “staviti na pauzu”, i okrenuti se stolarstvu. Za “Vijesti” kaže da su, kao i drugdje u regionu, i u BiH uslovi za žene preduzetnice “poprilično nemilosrdni”, da je okolina “poprilično obeshrabrujuća”, ali ujedno vjeruje da joj je to što se prihvatila zanata koji se tretira kao muški, pomoglo i odigralo veliku ulogu u promociji.
Raduje je, kaže, ako je barem malo uticala na promjenu narativa o muškim i ženskim poslovima.
“I razbila neku od predrasuda u vezi žena koje mogu vrlo vješto baratati alatima”, kaže.
Od prava do radionice
Lejla Selimović završila je Pravni fakultet, ali je pravo, kaže, nikada naročito nije zanimalo.
“Jer sam po prirodi kreativniji tip. Oduvijek sam voljela boje, voljela sam crtati, opažati lijepo i drugačije. Igrom slučaja završila sam Pravni fakultet, radila dvije godine u struci, kao što se to od nas očekuje nakon što dobijemo diplomu. U jednom periodu, dok sam tražila svoje ‘mjesto pod suncem’ u nesigunom poslovnom okruženju, odlučila da se vratim svojoj kreativnoj strani. U fazi uređenja stana uvidjela sam da se od starih, naizgled neupotrebljivih komada namještaja, mogu dobiti zanimljivi i orginalni komadi, i zainteresovala sam se za tu do tada potpuno nepoznatu oblast”, priča ona za “Vijesti”.
Tako je počela da istražuje i uči o, za nju tada, potpuno nepoznatim pojmovima, alatima, dizajnu, namještaju, materijalima...
“Čitala sam, obilazila stolare, raspitivala se i puno učila na sistemu pokušaja i pogrešaka. Po prirodi sam individualan i poprilično introvertan tip, tako da mi je vrijeme koje sam provodila radeći sama u radionici izuzetno prijalo i osjećala sam se puno energičnije i ispunjenije nego kada sam radila od osam do 16 sati”, kazala je ona.
Kad je stekla određena znanja, iskustvo i dovoljno samopouzdanja, ponudila je i drugima usluge restauracije, reparacije i redizajna namještaja. Tako je krenula njena avantura danas poznata kao Lejlina radionica /Wood Surgerery.
U periodu dok je učila o tom poslu, kaže, nije imala ni alat, ni prostor u kojem bi radila,
“Nisam imala ni znanja, niko u porodici nije se bavio sličnim stvarima. Bukvalno sam krenula od nule, kako šta zaradim tako investiram u alat, mašinu.... Pravo sam ostavila iza sebe, ali diploma je uvijek tu ako se nekada umorim od radionice”.
Stolice i fotelje mnogo govore o vlasniku
Komadi namještaja sa kojima radi su komadi koje su drugi odbacili ili koje njeni klijenti donesu, jer žele restauraciju.
“Radionica je osmišljena tako da nudi uslugu restauracije i reparacije starih komada, komadi na kojima radim su u najvećem broju klijenti sami donose svoje komade. Stari komadi u kojima se krije ogroman potencijal su zapravo svuda oko nas, samo treba posmatrati... Nevjerovatan je potencijal u komadima namještaja koje većina ljudi smatra otpadom”, kaže i dodaje da je do velikog broja komada došla upravo kada su ga ljudi odlučili izbaciti iz kuće.
“To su komadi koji ‘skupljaju prašinu’ u podrumima, u garažama, tavanima, vikendicama. Kupujem ih po simboličnim cijenama, jako često mi ljudi i poklanjaju, obilazim buvljake, tražim na internetu, ako neka firma radi prodaju starog otpisanog namještaja i tu ću se pojaviti”.
U početku, Lejla je radila fotelje, stolice, ali i veće komade, kao što su kredence i komode. Ti veći komadi, pokazalo se, dosta su nepraktični za rad, skladištenje, transport, ali i naplatu za uloženo vrijeme i rad. Danas najviše uživa radeći stolice i fotelje.
“Najveći interes od samog početka vlada za fotelje, a ja sam se vremenom fokusirala na rad sa stolicama i foteljama, jer pored praktičnih razloga, stolice i fotelje prostoru daju poseban pečat i govore jako puno o vlasniku”.
Namještaj koji restaurira u većini je namještaj dizajniran i proizveden 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka, komadi kojima su opremane kancelarije velikih fabrika, ustanova, preduzeća - Made in Yugoslavia, često su to i komadi za koji se koriste izrazi Vintage, Mid Century Modern, komadi čistih linija i suptilnih krivina.
“Posljednjih godina sam se isključivo bazirala na fotelje i stolice, radim uglavnom modele iz 70-ih i 80-ih godina, tražim modele iza kojih stoji dizajner, ali nije pravilo. Dobar dizajn komada koje radim je nešto što mi je među prioritetima, iza dobrog dijela komada kojima su su ranije opremali radni i životni prostori stoje izuzetni dizajneri. Jedna od najtraženijih i najzanimljivijih komada za rad je stolica stolica Lupina koju je dizajnirao Niko Kralj, renomirani dizajner iz Slovenije. Uradila sam ih jako puno i nijedna, čini mi se, nije ista. Apsolutno me svaki put iznenade mogućnosti i kombinacije koje mogu dobiti restauracijom i redizajniranjem iste”.
Strpljenje, drugo ime za restauraciju
Proces restauracije dugotrajan je, prašnjav i nepredvidiv.
“U pravilu radim sa komadima starim minimalno 50 godina, nekada je sami proces rastavljanja uz što manje oštećenja pravi izazov. Šarafi su puni korozije, ekseri napuknuti, na komadu su barem tri različita sloja farbe, sjedište stolice je barem dva puta tapacirano, neki djelovi nedostaju ili su napukli, drvena konstrukcija je nagrižena crvotočinom... Koliko vremena će mi trebati za restauraciju jednog komada zavisi zaista od više faktora, jer je svaki komad priča za sebe. Zavisi u kakvom je komad stanju prije restauracije, šta klijent očekuje i kako je zamislio da komad nakon restauracije izgleda”, kaže ona.
Jednu fotelju ili stolicu, dodaje, nekad može da završi za dva dana, a nekada se to oduži i na sedam:
“Naravno, uporedo radim više komada, tako da je vremenski teško odrediti, ali zaista mogu reći da je strpljenje drugo ime za restauraciju. Proces učenja je bio i vise nego izazovan i mogu reći da i dan-danas traje, jer je svaki komad priča za sebe i još uvijek me zna iznenaditi”.
Za njene usluge, kaže Lejla, raspituju se i u Crnoj Gori, ali ostvarivanje značajnije saradnje, koči logistika:
“Imala sam jako puno upita iz Crne Gore, ali kako je regionalno slanje komada poštom poprilično ograničeno, nije došlo do značajnije saradnje. Mislim da je jedna krasna fotelja većih gabarita stigla u Kotor, ali su je klijenti lično preuzeli”.
Dobro obavljen posao najbolja mjera
Žena u radionici, za mašinama, slika je koja mnoge iznenadi, neko je oduševljen, neko na to ne gleda sa odobravanjem.
“Reakcije okoline na posao kojim se bavim su od samog početka bila zaista raznolike, od oduševljenja do zgražanja. Istina, većini je čudno vidjeti da žena radi sa mašinama u radionici, ali ovaj posao je mnogo više od toga. Za ovu vrstu posla presudna je i ženska estetika, kreativnost, vizualizacija, sklonost za kombinovanje boja, materijala, poznavanje dizajna tako da ovaj posao idealan za žene, iako se na prvu ne čini da je tako. Nikada niko nije pravio pitanja u vezi pola, jer ljude u suštini zanima samo dobro obavljen posao. Mnogo češće reakcije okoline su išle u smijeru da se ovim poslom bavi visokoobrazovana osoba”. kaže Lejla.
Dodaje i da je podrška drugih važna, ali da je važna i vjera u sebe. Važni su, kaže, i državni podsticaji i olakšice, fondacije za podršku ženskog poduzetništva koje umrežavaju, edukuju i jačaju.
Govoreći o tome kakvi su u BiH uslovi za žene preduzetnice, sagovornica “Vijesti” rekla je da su, “vjerovatno kao i svuda u regionu, poprilično nemilosrdni”, da su nameti države veliki, a okolina obeshrabrujuća.
Ipak, kako je rekla, iako se bavi poslom koji je netipičan za ženu, nije nailazila na prepreke samo zato jer je žena.
“Čak mislim da mi je upravo ta činjenica pomogla i odigrala veliku ulogu u promociji i marketingu”.
Raduje je i ako je njena odluka da se posveti jednom zanatu koji se doživljaja kao muški, makar i malo uticala na promjenu narativa o muškim i ženskim poslovima i razbila neku od predrasuda u vezi žena koje mogu vrlo vješto baratati alatima.
Radite dobro, ostalo će doći
Za one koji razmišljaju o preduzetništvu, Lejla poručuje da pronađu nešto što zaista vole da rade, jer će tada raditi dobro.
“A kada rade dobro, onda će to i biti prepoznato. Raditi ono što volite je danas privilegija, ali je istovremeno i jako izazovno doći do toga da vas ljudi plate za posao koji biste radili i besplatno. Svoju sklonost ka lijepom, kreativnost i talenat, potrebu da stvaram i nešto radim vlastitim rukama iskoristila sam kroz ovaj lijepi posao, koji apsolutno odgovara mojoj prirodi. To je ljepši dio toga da uspijete unovčiti svoje telente, ali da bi do toga došlo treba zaista puno rada, odricanja, ulaganja vlastitog novca, bijega od komformizma, snage da se izborite i sa komentarima okoline”, kaže ona i dodaje da je velika hrabrost krenuti u preduzetničke vode od nule, ali da je i osjećaj da ste nešto smislili sami, onda to realizovali i pronašli ljude koji su spremni da za to plate - neopisiv.
Godine ne mogu ništa starom namještaju
Kroz proces restauracije, Lejla radi sa namještajem koji ima svoju istoriju i priču. Radeći, kaže, mnogo se puta uvjerila koliko je namještaj koji se ranije proizvodio kvalitetniji od današnjeg.
“Trudim se, kada god sam u prilici, da čitam o bosansko-hercegovačkoj tradiciji, arhitekturi, zanatima, o starim načinima izrade namještaja, našem tradicionalnom konjičkom drvorezbarstvu na koji smo svi ponosni. To je ono što čini kulturu našeg prostora i što nas definitivno spaja i povezuje. Baveći se ovim poslom bezbroj puta sam se uvjerila u kvalitet i način izrade starih komada koji je gledajući današnje npr. stolice koje sami sklapamo, zaista nevjerovatan. Stolari i tapetari su zaista bili umjetnici i nekada ne mogu ni zamisliti koliko vremena i truda se nekada ulagalo u jedan naoko običan komad”, kaže i dodaje da stoga ne čudi što neki od takvih komada i dalje traju i drže se bolje od stolice koja je kupljena prije pola godine na nekom sniženju”.
Bonus video:
