Nikšićanka Milka Roganović u junu puni 93 godine i jedna je od rijetkih osoba koja se može pohvaliti da su joj svi članovi uže i šire porodice živi, dobrog zdravlja, vrijedni i uspješni ljudi, a nadasve, kako ponosno ističe, čestiti.
“Najstarije sam dijete u porodici. Imam tri sestre i tri brata i svi oni imaju preko 80 godina. Imam šestoro djece, po tri sina i kćerke, svi su oženjeni, udati, imaju lijep porod. Tu je i 16 unučadi, 25 praunučadi i jedno koje je na putu”, priča baka Milka čiji 90. rođendan je bio prilika da se sva porodica okupi.
Priznaje da joj je to okupljanje, koje je bilo za nju iznenađenje, posebno drago i da joj je srce bilo puno kada je vidjela sve svoje potomke na jednom mjestu.
Njena najstarija kćerka je, kaže, samo pet godina mlađa od njenih sestara bliznakinja. I unučad su, ističe, već oformili porodice - samo čeka da se još dvije unuke udaju. Nada se da će i na njihovoj svadbi biti jer, kako reče, nijedna prosidba i svadba nije mogla da prođe bez nje.
Nije joj život bio lak, ali ne bi se za drugi mijenjala. Odrasla je u nudolskom Zaslapu, iskusila glad i nemaštinu, bila skojevka u ratu. U selu je upoznala i stasitog Špira Roganovića iz Cuca za koga se udala godinu nakon završetka rata.
“Imala sam dosta prosaca ali nijesam htjela da se udam za bilo koga, nego za onoga koga mi srce izabere. U selu smo imali dosta mlinova i dolazio je narod iz svih krajeva. Jedna rođaka mi je bila udata u Cuce i tako sam upoznala i Špira. Povremeno je dolazio u mlin, gledali smo se na kratko, malo se i dopisivali i 1946.smo se vjenčali”, prisjeća se baka Milka mladosti dok pokazuje njene i Špirove fotografije, ali i fotografije ostalih članova porodice.
U Vujičića je bila najstarije dijete a kada je došla u Roganoviće, u Prijeki Do, samo je dijete od đevera bilo mlađe od nje.
“Došla sam u punu kuću - svekar i svekrva, dva oženjena đevera, jedno dijete od đevera i nas dvoje. Dobro smo se slagali, nikad se nijesmo poljutili, sve kroz lijep dogovor smo završavali. Tu sam rodila troje djece. U Nikšić, u Studenca, prešli smo 1951. Dobili smo još troje djece. Kod nas su se školovala i djeca od đevera, zaova, i dešavalo se da bude po sedam - osam đaka odjednom”, kaže vitalna starica koja je prelaskom u Nikšić započela i društveno aktivan život.
Bila je u odboru zadruge, delegat ispred žena, išla na seminare. Od Saveza boraca je 1987.godine dobila stan i ona i Špiro su napustili Studenca i prešli u grad.
“Sve što je bilo teško zaboravila sam. Život sa Špirom je bio dobar. Lijepo smo se slagali, nikada se nijesmo svađali. Ako je on bio ljut, ja bih ćutala dok ga ljutnja ne prođe. Tako je sve prolazilo. Podizali smo đecu, radili, stvarali. Za dobar brak je najvažnija sloga i razumijevanje. A i ranije se nekako više trpjelo, znalo se ko je domaćin, ko je domaćica, šta su čije obaveze. Iako je bilo teže, opet je bilo veselije. Nije bilo televizije, telefona, ali je zato bilo šale, pjesme, sijela, druženja, i nadasve poštovanja”.
Sada se, kaže baka Milka, brzo živi - trči se, kaže, više no što se mora.
“Došla su lijepa, a teška vremena. Ima se svega, a opet nema zadovoljstva, posla. Razumijem ja današnju omladinu. Nije im lako. Šta će, svako vrijeme nosi svoje breme”, kaže starica koja voli da pročita novine, anegdote, aforizme, dok joj televizija i nije nešto privlačna.
Iako svi vode računa o njoj, priznaje da joj Špiro, koji je preminuo 1989. nedostaje.
“Samo da je on još poživio Svi su mi dobri, svi vode računa o meni, svi me zovu kod sebe, a opet mi Špiro nedostaje. Ipak smo mi proveli zajedno 43. godine. Sa njim sam izgubila i razgovor i dogovor i zaštitu. Ali, sve je lako dok samo njega žalim. Nikada se nijesam smjela previše radovati, ili previše tugovati, jer nikada se ne zna šta vrijeme nosi. Samo da mi je ostaviti sve što imam živo i zdravo, a imam dosta”, kaže baka i u šali dodaje da je najteže ovo prvo 100 godina.
Bonus video:
