Od nekadašnje četiri asfaltne baze na sjeveru koje su radile veoma uspješno, danas ne radi nijedna, a asfalt se i za najminimalnije potrebe u tom dijelu Crne Gore dovozi iz Podgorice ili uvozi iz susjednih država.
Sagovornici “Vijesti” smatraju da se radilo o borbi kompanija za interesna područja i da su u toj nemilosrdnoj borbi asfaltne baze na sjeveru bile žrtve i predstavljale kolateralnu štetu.
„Tu se radilo o raspodjeli kolača između tajkuna koji su mijenjali firme i prali novac kroz ovaj vrlo unosan i profitabilan posao, kao što je proizvodnja i prodaja asfalta. Nažalost, baze na sjeveru su zatvorene, a veliki broj radnika koji je tu imao uhljebljenje, ostao je bez posla“, priča ovaj inženjer, koji nije želio da mu se pominje ime. Zatvaranje asfaltnih baza počelo je od one u mjestu Poda, na lokaciji pored magistralnog puta Berane – Bijelo Polje. Ta baza bila je razvojna šansa za to malo mjesto koje se brzo pretvorilo u naselje. Od kada je baza zatvorena, kao da je stao i život u ovom selu. Baza je bila je u vlasništvu „Crnagoraputa“, a radnici koji su ostali bez posla svojevremeno su optužili poslodavca da je krajnje neodgovorno i problematično zatvorio bazu.
Iz baze je vrlo brzo nestalo sve što je bilo vrijedno, a njen krug od osamnaest hektara, temeljno je “počišćen“.
Poslovodstvo „Crnagoraputa“ nikada nije razdužilo rukovodice ove asfaltne baze i jednostavno su dali otkaze svima odreda, mada je u tom trenutku u bazi bilo dvadeset i pet tona goriva, tri hiljade tona kamenog agregata, vrijedna oprema.
„Znate li koliko je tu bilo opreme? Koliko rezervnih djelova i alata u magacinu? Koliko elektromotora i mašina? Niko zbog toga nikada nije odgovarao“, priča jedan od bivših radnika.
Koliko je situacija oko „Poda“ bila apsurdna i da su bez ikakve sumnje u pitanju bile zakulisne igre, govori podatak da je samo nekoliko mjeseci prije zatvaranja urađen novi dovod struje vrijedan dvadeset pet hiljada eura.
„To ukazuje na činjenicu da je odluka o zatvaranju bila neplanirana. Kada je kompanija privatizovana obećavali su da nijedan pogon neće zatvarati. Štrabag je, ipak, zatvorio ne samo ovu bazu, već i onu na Žabljaku, pa i Štitarice kod Mojkovca, gdje je ostao da radi samo kamenolom“, pričaju bivši radnici.
Da nije bez osnova priča da je zatvaranje asfaltnih baza „Crnagoraputa“ na sjeveru bilo, u stvari, dio dogovora između novih kompanija koje su se pojavile i preuzele tržište preko noći, govore i neki drugi pokazatelji.
Samo dvije-tri godine prije zatvaranja Poda, ’Integral inženjering’ kupio je i otvorio asfaltnu bazu u Donjoj Ržanici u Beranama. Tog trenutka je počeo da opada posao za asfaltnu bazu Poda koja je do tada radila i usred zime, a onda preko noći postala „nerentabilna“. Asfaltna baza „Poda“ izgrađena je krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka. Tehnologija je bila slovenačka i za to vrijeme najbolja moguća. Njen kapacitet bio je 40 tona na sat visokokvalitetnog asfalta.
Imala je svu opremu za ekološku zaštitu okoline koju nemaju mnoge današnje firme. U sezoni je zapošljavala preko stotinu radnika. Baza „Poda“ imala je i svoje spavaonice sa šezdeset ležaja za terenske radnike, kuhinju i restoran.
Radila je uspješno sve do privatizacije „Crnagoraputa“ i pojave na tržištu novih preduzeća - „Integral inženjeringa“, „Tehnoputa“, „Užiceputeva“ i na kraju - „Bemaksa“.
„Integral“ je za kratko vrijeme preuzeo poslove asfaltnih baza Crnagoraputa, ali borba kompanija za interesna područja time nije završena, pa je i ova kompanija od monopola na milionske poslove u Crnoj Gori za samo nekoliko godina stigla do stečaja.
Korporacija „Integral inženjering“ iz rodnog grada predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, Laktaša u blizini Banjaluke, u Berane je stigla prije nešto više od deset godina. “Integral” je tada od sarajevskog preduća GP “Put” kupio asfaltnu bazu u selu Donja Ržanica na desnoj obali Lima, za svega nekoliko desetina hiljada eura.
GP “Put” Sarajevo je bio vlasnik ove baze prije ratova na prostoru bivše SFRJ. Kupovina je za „Integral“ bila pun pogodak, jer je asfalt bio vrlo tražena roba, a dnevni kapacitet ove baze oko stotinu tona. Prije šest godina „Integralova“ asfaltna baza u Donjoj Ržanici je otišla pod stečaj.
Tu se krug začarao i zatvorio. Sjever je ostao bez ijedne asfaltne baze. Gašenjem ovih asfaltnih baza, najbliže sjeveru i jedine u Crnoj Gori ostale su one u Podgorici. Asfalt za potrebe ovog dijela države, osim iz Podgorice doprema se zbog toga nerijetko iz Srbije, odnosno Užica, Prijepolja i Novog Pazara.
Upravo zbog ove činjenice pitanje evenutalnog pokretanja asfaltnih baza na sjeveru je važno, a otvaranje makar jedne od nekadašnjih četiri, olakšalo bi i pojeftinilo poslove asfaltiranja puteva i gradskih ulica koje na izlasku iz zimskog perioda izgledaju kao švajcarski sir. Nevolja je samo u tome što u ovom slučaju ne odlučuju ekonomski postulati, već interesi kompanija koje su preuzele poslove u ovom dijelu Crne Gore, a svoje baze imaju u Podgorici.
“Integral” istisnuo ostale, a “Bemaks” ugasio “Integral”
“Integral inženjering” osnovan je 1989. godine i nezvanično, sa svim kompanijama u regionu, ubrajao se u petnaest firmi za koje su bosanski mediji tvrdili da su pod kontrolom Milorada Dodika i da su sa njim povezane.
„Integral inženjering“ je, pod istim imenom, kćerku kompaniju osnovao u Podgorici 2001. godine, kao dio stranog društva, predstavništvo Podgorica i odmah počeo da dobija velike poslove u našoj državi.
Tako je bilo nekoliko godina. Od sjevera do juga Crne Gore „Integral“ je istisnuo mnoge druge kompanije. Sve do pojave „Bemaksa“. Bemaks“ je, potom, istisnuo „Integral“, koji je počeo polako da posustaje sa poslovima u Crnoj Gori.
Bonus video:
