Prema izvještaju MANS-a o radu parlamenta, gospoda poslanici su ukupno “radili” tokom seprembra svega dva sata, dok su za pola godine ostvarili mukotrpnih 24 (slovima: dvadeset i četiri) radna dana. Kako to u njihovom slučaju dobro zvuči, radni dan.
Dogegaju se, malo poziraju, malo se prepiru, kunjaju, čačkaju telefone, glasaju za što im se iz centrale kaže i većina ide u “svoja” službena auta, na ručkove koje plaća narod, krckaju plate što plaća narod, i na kraju, boli ih briga za narod. Zapitajte se samo kad ste posljednji put vidjeli nekog parlamentarca u autobusu gradskog prevoza. Nekad se psuju, zalijeću jedni na druge, zastanu, odustanu, i opet prime platu. Kad je tenzija, proglase pauzu, kao da je utakmica, kao da je ring, pa se čeka brejk ili pauza između rundi.
Osim Parlamenta, poslanicima dobro ide, sjede u raznim odborima, savjetima, dosta je tu besplatnih ručkova na račun naroda. Imaju naši poslanici vremena na pretek. Toliko da mnogi su se latili pera. Pišu i objavljuju knjige. Nekad je te osobe koje se svim silama trude da se predstave drugačiji nego što jesu lakše pročitati ako otvorimo njihove knjige. Nakon par stranica biće nam jasnije toliko toga.
Zato ne bi loše bilo da se neki izdavač posveti objedinjavanju tog blaga, pa da se u istoj ediciji Parlamentarci objave svi radovi “naših” predstavnika u Parlamentu.
Treba opet pročitati Parenje labudova Predraga Sekulića, pa zatim pomisliti na Podgoričku skupštinu. Prelistajte knjigu Gorana Danilovića Riječi i reči i mislite o ministru MUP-a ako ikako možete. Apsolutno neprevodiv naslov Riječi i reči, ni na engleski ni na ruski, a pjesme međ koricama su posvećene istaknutim naučnicima i duhovnicima, kao i majci, otadžbini, ženi. Sve je stalo u stih. Nemojmo zaboraviti pisanije Igora Lukšića, Premijera koga više nema. Niko ga i ne pominje, turbulencija montenegrinske marifetne politike ga je odbacila daleko. Ostale su njegove knjige, Knjiga smijeha, a naročito Knjiga straha. Ta metafizika političko-ustručavajućeg poetskog brloga.
Pisao je knjiga i Milak Knežević, ali uglavnom peoziju, mada bilo bi zanimljivo čitati i dnevnike iz zatvora ili „zatvorenog u parlamentu“ ako je bilježio štogod. Miodrag Lekić nije toliko osilio da gazi poeziju, preporučljivo je i ljekovito čitati njegove knjige o istoriji Italije, ili o Damasku. Dobar je esejista. Ipak je čitao, vidio svijeta pa ima što da kaže. Da je naknadne pameti, da je samo to i radio, objavljivao knjige i putovao, da se nije uzalud zapetljao u mreže frontova, saveza i ključeva. Bilo je i nekih koji su svraćali u parlament, a imali su po koju dobru knjigu. Kao roman Amabor na primjer. Ima i onih Nikšićkih sinova istripovane boemije koji bi iz odijela da lamentiraju nad šankom kafane i ponove Šobića i Vita, ali ne ide pa ne ide. Dobar dio poezije koju pišu naši parlamentarci voljeće samo majke, a neće razumjeti niko. Ali ipak, ima jedan parlamentarac koji je objavio pjesmu o Ejmi Vajnhaus, koja uopšte nije loša. U njoj se može naći i briljantan stih koji vrijedi više od većine knjiga što pišu i „afirmisani“ pisci što ih zovu laureatima, a stih kaže o Ejmi:
I niko nije iznenađen što se više nećeš
Probuditi.
Zato čitajte naše parlamentarce, čitajte ih između redova (ne onih klupa u Parlamentu). Ima tamo svašta da se pročita, čak i ono što su mislili sakriti.
Bonus video:
