Neke stvari uvijek pale, još od antičkog pozorišta, preko turskih serija, do crnogorskog parlamenta - dobar zaplet valja pogurati zgodnim špijunom koji se obično krije u ćošku i sluša junački dogovor.
Špijun je važan transmisor i generator radnje jer ga junaci ne vide, ali ga vidi publika i sluti da će se vrag ženiti na osnovu njegove dojave, odnosno, da će se desiti aristotelovsko prepoznavanje kao baza svake katarze.
Kad se gornje prevede sa prorežimskog jezika književne teorije, dobijamo jasnu situaciju - Ljovisna je pričala sa Pedrom ali sve je načula zla pastorka Esmeralda i prenijela, zna se kome, veleposjedniku Ortegi, a on kad popije ne bira je li muško, žensko, ili polusestra.
Prošle nedjelje u Skupštini došlo je do odstupanja od osnovnih dramskih regula, budući publika nije prepoznala špijuna dok junak na sceni Nebojša Medojević nije digao dževu u povodu hodničkog bavljenja izvjesnog čudaka iz državne službe.
Nije špijun bio iza zavjese poput nesretnog Polonija, nije bio opremljen aparaturom koja probija zid i transkribuje umne valove dr Radulovića pretvarajući ih u binarni kod i melodiju, već se čovjek vrzmao ispred vrata poslaničkog kluba DF-a, što ga je kvalifikovalo za mjesto špijuna nedostojnog modernih vremena u kojima je uhvaćen.
Poslanici DF-a jesu neka vrsta istrebljivača špijuna, spybustersa, ali odavno nisu upecali ovako ruditmentarnog predstavnika vrste, naoružanog samo ušima, te ga kao živi trofej okačiše na svoj revolucionarni FB zid.
Poznato je da heroji DF-a prepoznaju špijuna i kad sami špijun toga nije svjestan. Na taj način opstaju u režimskom mraku, to je njihov evolutivni dar. Poznati još i po blistavoj političkoj strategiji, deefovci žele da sačuvaju svoj najveći kapital - nepredvidljivost. Na tom putu protiv sebe imaju vojsku špijuna koji žele da provale njihove planove.
Zamisli samo da je procurjelo kako se veći dio DF-a zalaže za revidiranje referenduma, i povratak u zajednicu SCG - propao bi cijeli homogenizujući i antirežimski potencijal na koji je gosn Mandić računao kad je nabaždario tu svoju objavu za kraj aprila. Ili, ne daj bože, da je neko prošpijao kako se vraćaju u Skupštinu prije nego su to objavili na recentnom mitingu zbunivši međunarodnu javnost i tvrdo jezgro oko bine.
Ako žele da ostanu politički svježi i opasni, deefovci moraju istrijebiti svakog špijuna i to je put koji su ovi hrabri muževi izabrali. Zato me vrlo čude potezi užeg rukovodstva. Umjesto da uhapse špijuna i zatvore ga u poslanički klub do trena kad bi se pokazalo ko ga šalje, umjesto da su ga bacili na muke da povrati sve progutane šifre i zažali dan kad je pohađao Udbin kurs u Zemunu ‘86, špijun je pušten da se vrati nalogodavcima, koji su očigledno u panici dočim šalju živo meso, žrtvuju pione, nemoćni da odgovore na ispoljenu hrabrost Fronta.
Umjesto da im ozvuči kancelariju, tehnički nepismeni režim šalje priprostog špijuna, a Medojević ga pušta (?!) što je meni, moram priznati sumnjivo. Da je na hodnik stupio Milan Knežević on bi špijuna zarobio, tvrdim. Vezao bi se za nj lisicama. Recitovao bi mu poeziju, do pomračenja uma, kada bi siroti špijun počeo da radi za Front. E tek bi ga onda vratio režimu.
Kontrašpijunaža je validna taktika i mislim da neki u mladom krilu DF-a to razumiju, dok Medojević sa njegovim češkim modelom tranzicije i plišanim metodama ostaje na promaji hodnika u svađi sa staferima.
To nije smjelo da mu se dogodi, nije zaslužio tako drastičan pad, da krene protiv pravila žanra i okrene se sasvim cirkusu. Ne znam odakle nalet empatije prema političkom habitusu Nebojše Medojevića, ali nekako mislim da će kad-tad i on sam biti nazvan špijunom. Jer potpuna pobjeda drame koju proizvodi DF moguća je samo ako se špijun pronađe u onoj kancelariji, među odličnicima slobodarskog pokreta.
Lako ćemo za hodničke uhode, prava katarza ove predstave desiće se kad uvidimo da su žbiri probili do štaba, kad revolucija već ofucana i naskroz dosadna shvati kako će morati da jede svoju djecu.
Bonus video:
