Možda je ispod stola Ban Ki Mun ugasio tri, četiri globalna požara i spasio planetu od sedam nuklearnih pečurki, ali kad čovjek ocijeni njegov nastup, vaistinu se i dr Igor Lukšić doima enigmom jedne harizme.
Kao lojalan komšija iz barske Ulice Jovana Tomaševića navijam srčano da ovaj skrupulozni depeesovac lišen književnog dara pobijedi u trci za Banovo mjesto, i tako postane prvi plavokosi gensek još od Šveđanina Daga Hamaršelda, kojem su mandat i život okončani daleke 1961. godine kad mu je avion pao u zambijsku džunglu.
O da! Gugla se i čita ovih dana, svijet je obuzela nova ljupka groznica - ko će biti lice svjetske političke nemoći, ko će da odmijeni poštenog Mister Bana koji je sve zgranuo svojom dosadnom pojavom prije punih devet godina.
Problem je što kvota ište snajku ili transdžendera, tako se barem po selu priča, izgleda da ovog puta boja kose neće biti signifikant, već s oproštenjem, rodni identitet, pa će izbor možda pasti i na Vesnu Pusić iz Hrvatske kojoj želim svako dobro, ali ne i da pobijedi.
Moj potajni favorit među damama jeste Irina Bokova, jer ta se čigrica kalila u Komunističkoj partiji Bugarske kao funkcioner u doba Todora Živkova, a svi budući znamo koliko je bugarski komunizam zadužio svijet, nismo daleko da povjerujemo kako će ga isti i spasiti.
Shvatio sam ovih dana i da se BBC ćosa kako su kandidati need-to-google. Prvo odbijam takav imperijalni ton i spremno odvraćam otrovnom strelicom - da je samo bilo Gugla kad ste birali Kurta Valdhajma, zapadna polubraćo, svima biste uštedjeli mnogo neprijatnosti, zar ne? Nismo zaboravili kako se mačak Kurt šetao po Pljevljima und Podgorici šireći slavu Vermahta, stoga nas poštedite posprdnog tona kad su istočno-evropski kandidati u pitanju, jer makar mogu garantovati da nisu nacisti, već sve sami komunista i partijac.
S tim u vezi, posebno skrećem pažnju na crnogorskog kandidata Lukšića čija je partija socijalizam prožela demokratijom i uvela u kapitalizam, poštujući prije svega nepobitnu činjenicu da je Marks napisao Kapital, a ne Socijal.
E sad, hajde malo i da maštamo. Kako bi dobro bilo da pobijedi Lukšić i krene pola mandata, pa se onda nekako izmakne, a na njegovo mjesto dođe - znate dobro ko, ne želim ni da pomislim kako bi to bilo dragocjeno za svijet, neću mu ime izgovarati iz pijeteta prema veličini, već sam možda previše rekao i jednu dobru ideju zauvijek urekao.
Ali šta da radim kad volim čvrste lidere, i ne mogu da shvatim da je svijet u deset godina najveće muke nakon Drugog svjetskog rata i ekonomske depresije bez nade, da je planetu Zemlju pred bogovima rata zastupao onaj trapavi Koreanac.
Slava svim kandidatima, naprijed Bokova, pusa za Pusićku, no molim lijepo, zar svijet ne krvari i tone čekajući dostojnog vođu, i zar ga mi nemamo u našim redovima, i zar nije greota da se baci. Znam da mislimo na istu osobu, jeste, potajno gajim iluziju da je Lukšić lukavi mamac, jer taj je i premijer bio pola mandata, pa zašto onda ne bi i prvak svjetske vlade.
Neka Savaot pomogne da se ovima na Ist Riveru izbornog dne nešto smanta u glavi, neka izaberu Lukšića koji treba samo da izađe na govornicu i jedno pola godine viče Africa Unite, ili nešto slično što nikog ne interesuje, dok se iza zavjese ne pojavi ON da preuzme mjesto prvog čovjeka svijeta, naš najbolji izvozni proizvod i predsjednik svih građana Crne Gore, Filip Vujanović, oružan čekićem Njujorške berze kojim treba da udari i kaže NJET cijelom podivljalom svijetu, on, Filip Vujanović, jedini kandidat koji dostojno može naslijediti Ban Ki Muna, jer nakon vode, po predanju, dolazi vatra!
Znam da čudesa nisu moguća i da je izbor genseka UN-a jedna velika namještaljka, ili što bi rekao Slavko Perović, projekcija; ne kapiram Žižeka kad sluti da bi UN mogao biti forum budućnosti gdje bi velike sile-džije svjetske politike kobajagi povukle ručnu; sve mi je to suvo, daleko i strano, sve bih to prodao za jedan sekund Filipa Vujanovića u fraku, da ga vidim kako vodi svijet u terminalnoj fazi raspada, sa osmijehom kojim se može zbrisati glad, ISIL, malarija, globalno zagrijavanje, vanzemaljci - sve će nestati kao prijetnja u osmijehu predsjednika koji se neđe zađenuo i nema ga odavno, pa mi na um pade pozvati ga da razmisli o svemu, taman kao što je vama može bit pao na pamet neko drugi.
Bonus video:
