Ne sjećam se mnogo čitalačkih bombi koje sam primio grudima, a da su pukle jače od prvog suočavanja sa činjenicom da je Tolstoj Šekspira otpisao kao drugorazredno piskaralo. Zar se i to može, zavapio sam i odmah se uvažio odgovorom - može, ali glupo je ako nisi Tolstoj.
Razumi čitaoče - junoša kad spazi tako rigorozan obračun unutar lektire odluči se za mlađeg pisca, pristane da pročita hiljade stranica Tolstoja, prije nego drame velikog Engleza kojem je Lav Nikolajevič između ostalog spočitao a) da nema smisao za humor; i pod b) da mu svi junaci pričaju iz jednog istog trbuha, nekim unificiranim jezikom kraljeva i budala, što je poseban bljak.
Na tu tolstojevsku jeres, o kojoj je kasnije pisao i Orvel pomalo peglajući čitavu stvar, na tu moju mladalačku nabijeđenu potrebu da prekrižim najvećeg među velikima, nakačila se vremenom i nekakva snobovsko-palanačka poza koju sam ko zna đe pokupio, da moja veličina prosto ne podnosi pozorište.
Em što je zgrada nacionalnog teatra mikrogabaritna fabrika glumačkih sardina koje govore crnogorskim hiperakcentom i afektiraju preko svake mjere, svjesni svoje udaljenosti od iole ozbiljnog teatarskog centra, em u velikim rezolucijama kad odlučiš npr. da ne ideš u pozorište ili nikad ne okusiš ementaler, ima određene doze kičastog ponosa što mi je pomagao da se ustanovim u misli kako moj stav nekog kurca teži.
Ali godine prolaze i došao je, moj dragi čitaoče, dan kad sam na nagovor draže polovine otišao u CNP da svjedočim pozorišnoj predstavi, pa još i Šekspirovom komadu Julije Cezar, koji je za mene u glavi bio i ostao crno-bijeli film nikad ozbiljno pogledan - jedino čega sam se sjećao jeste kako je Marko Antonije naglašeno sarkastičan nad mrtvim Cezarom, i da je sve to pomalo providno danas kad od sarkazma živi svaka bolje držeća prodavačica na trafici.
Svjetla su se pogasila, sve je išlo po planu, od onog Andrićevog straha da će se glumac saplesti, ni traga. Predstava je bila zanimljiva. Čak sam prepoznao 66 sonet i smjesta šapnuo dragoj - „66 sonet“ - na šta je sigurno pomislila đe ga nađoh ovako načitanog, ne sluteći kako sam se sa dotičnim stihovima upoznao preko Ibrice Jusića, mea maxima culpa, nipošto grijući klupu nad Šekspirovom pjesmaricom.
Pomislio sam da je režiser Kokan Mladenović vjerovatno ubacio još stihova iz raznih drama, što je danas moderno, ali to će živahna crnogorska pozorišna kritika već raskrinkati da se moja malenkost ne muči. Ono što je mene kopkalo je glavno pitanje predstave - treba li Cezara ubiti?
Smije li jedan čovjek da preživi toliku moć koju je sebi prigrabio, odnosno, kako promijeniti jednu vlast, a da ima smisla, treba li cara čerečiti, ukloniti ili ucijeniti? I čemu se nadati poslije toga.
Zavjerenici protiv Cezara nisu završili slavno i džabe su krečili, štono se kaže, Rim je nakon ubistva dobio još autoritarniju vlast, a plebs je ostao jednako uzbuđen glupostima, što valjda znači da smjena vlasti mora biti pažljivo navođen proces, a ne bukačka kasapnica iz koje profitira bagra.
Pih, opsovao je opozicioni bivo u meni, jesu li ovo ti intelektualci? Ko je taj Kokan M. koji ima petlju da dođe ovdje i poslije tri decenije totalitarno-mafijaško-omnipotentnog režimskog napušavanja iznosi nekakve političke relativizacije?
Sjedio sam u prvom redu i dumao, kao da sam ministar ili sveštena kapa, i uživao priznajem u tom stalnom turaj-vadi šaltanju Šekspirovom, koji čas zove na pobunu, čas ti se sprda što si dovoljno glup i misliš da čovjek ima političku moć popraviti samog sebe i sistem koji počiva na odlukama tupe i nemoralne većine.
Kakav je ovo teatar, zapitao sam se zgrožen. Pomislio sam da bi ludi Sergej Trifunović koji se motao pred mojim nosom mogao ponuditi baš meni mikrofon i pitati pred svima, mora li jedan Cezar da bude ubiven?
Trčali su i drugi glumci i vitlali mikrofonima, sve je to redovnim gostima pozorišta valjda normalno, pa se i kod mene strah namah pretvorio u svoju dijalektičku suprotnost - htio sam da otmem mikrofon, poželio da Brut mene upita treba li Cezara zveknuti, što bih iskoristio da iz sve snage zablejim kao ovca i tako ostvarim davnašnji san o idealnom motivacionom govoru u vremenu krize vlasti.
Zatim sam se malo opustio, zavalio se u sjedište i nestao u tom jeziku koji je izluđivao starog dobrog Tolstoja.
Bonus video:
