Poslušao sam snimak istjerivanja đavola Biblijom. Čitao sam i knjigu Alena Kara, Easy way, koja ljudima navodno pomaže da batale pušenje. Razlika između ove dvije procedure je u tome što sam Alena Kara čitao po svojoj volji, dok su osobu kodnog imena „đavoimana“, po svemu sudeći u polusvjesnom stanju, ili akutnom napadu panike, prinijeli Svetom pismu u manastiru Ostrog.
Grupa muškaraca koji čate iznad pomahnitale žene, osim što je mizogina slika od koje se čovjeku stegne želudac, ujedno je i sumnjiv medicinski tretman. Organi reda i mira mogli bi da posumnjaju, makar u nadriljekarski pristup osobi u stanju psihičkog rastrojstva, a sasvim moguće i fiziološke potrebe za nekom vrstom medikamenta.
Da bi dobili dozvolu da se iživljavaju koliko im drago, pa još isto snime i distribuiraju putem masovnih medija, gospoda monasi odbijaju da pacijentkinji priđu kao bolesnoj osobi. Čak joj ne prilaze ni kao osobi, već kao pukom medijumu zla.
Činjenicu da određeni broj ljudi vjeruje u dihotomiju duše i tijela, kako je tumači hrišćanstvo, za svaki je respekt. Ali kad se takva ideološka postavka primijeni u praksi, dobijemo opravdanje torture - patnja ljudskog bića prestaje da bude važna koliko duševna korist nekoga ko će biti očišćen, kao i korist društvene zajednice. Ili, što reče otac Arsenije - to je u isto vrijeme divan krik.
Tim se riječima zatvara krug perverzije. Jedan iz grupe muškaraca, sveštenik Arsenije Jovanović, na video klipu koji je obišao svijet, priznaje kolika je divota slušati ljudsko biće u ropcu, kao da to nije ljudsko biće nego splet žila i kostiju na kojima ćemo temeljiti naša znanja o đavolu.
Nekad se đavo krio u tijelima slavnih fizičara, astronoma i naučenjaka, ali kakvo je došlo vrijeme, od kad je lomača zakonom zabranjena a zemlja okrugla, moralo se krenuti ka onima koji ne mogu da se brane. Tako da otac Arsenije, onako patosu vičan i tmast, kadar da u svojoj mesijanskoj tiradi sagori i samog Đordana Bruna, mora da se zadovolji nekakvom anonimnom “đavoimanom”, koja ako nije glumica, teško da može kontrolisati vlastito tijelo, duh i sve ono što su u njeno ime iznijeli na oltar.
Govori to dosta o nivou produkcije i ulozi koju đavo ima u današnjem svijetu. Đavo je krenuo od nauke, preko jeretika i velikih reformatora spaljenih u ime gospodnje, da bi se danas našao u cirkuskoj šatri, dostojan tek bizarne objave londonskog Dejli mejla.
Baš je propao taj naš đavo i zato monah Arsenije pokušava da ga vrati, snima ga diktafonom, tumači njegove krike napetim didaskalijama u kojima proriče strašna dejstva staroga poganca.
Jer nema boljeg marketinga za crkvu od đavola. Crkva bi mogla bez boga, ali bez đavola - nikako. To da crkva može bez boga dokazala je mnogo puta, braneći naciste, koljače, ratne zločine i pedofile u svojim redovima. Ali da se odrekne đavola, kao vrhovne babaroge, e to ne može, jer totalno zlo je ništa drugo do mjera važnosti nepogrešive božje riječi. Da parafraziram čuvenu floskulu beogradskih sportskih novinara - bez jakog đavola nema ni jakog boga. Otac Arsenije to dobro zna i zato se sladi “krikom čovječanstva”, pozira pred zgranutom pastvom.
Način na koji se pod Ostrogom prikazao gospodar tame govori koliko jadni mogu biti ljudi sa bradama. Ili bez brada. Nosili katoličku reverendu šivenu kod papskog krojača, bili hodže iz Tuzi što razogne džine na buljuke, uvijek će ostati jedno živo pitanje - koliko još ritualnog iživljavanja nad nesretnim i bolesnim koji nemaju kud.
Taj čovjek Jovanović dao je sebi pravo da poremećene krike jedne osobe podijeli sa vaseljenom, nazove ih “divnim”, pa još i „kricima čovječanstva“. Osoba koja pati svedena je na poligon za ideologiju i pjesnički zalet oratora koji je pet minuta prije tupio o Draži Mihajloviću, dotakao se crnogorskih prilika i najzad poentirao kao meštar demonologije.
To je mali krik za jednu ženu, ali veliki za čovječanstvo. U tom se pravcu vinula besjeda sveštenika Jovanovića i prava je šteta što se od cvikera nije vidjelo, da li mu se oči cakle dok svjedoči Satanu.
Bonus video:
