Prije svega, neću da me Pentagon obavještava. Jebena je strana kojoj vojska hvata muštuluk. Želim kao i do sada da civilna vlast bude posrednik između Obame i mene. Neki oblik civilne vlasti, po mogućnosti domaće.
Očekujem punu informaciju na maternjem - da ne moram bečiti po stranim medijima - ko je gospar Al Suweidi i čiji je interes da ga hitno primim. To su moji zahtjevi. Nisam zatvorenik da me muče poluinformacijama. Zaslužio sam da se osjećam bezbjedno. Je li puno?
Pod pretpostavkom da je drug iz Jemena nevin, da su zlice Novog svjetskog poretka pakovale optužnicu i poslale ga u Gvantanamo na pravdi boga, dok postoji ikakva šansa da se raznese na danima meda u Podgorici, ili pljune rđu u kakav crmnički potok, mislim da je red javnost počastiti sa više detalja.
Vlada Crne Gore ne misli tako, veteran svetog rata već je bio u avionu kad su se oni sjetili da pojasne prećutano. Sve je to kod mene pojačalo osjećaj nesigurnosti, što živim u pupku i šupku svijeta, mediteranskoj Crnoj Gori koja sija sa razglednica, nad lavaboima groznog Gvantanama.
Pitanje je ostalo da lebdi u zraku kao zla čestica antraksa, kako je moguće da Boško Buha među džihadistima, po Vikiliksu, samo dvije godine kasnije postane primjeran štreber i prvak sela u kompjuterima.
Fali tu malo narativnog tkanja, psihološkog obrta, makar su Amerikanci majstori da iznesu priču i bilo bi krasno da je kakva ljubavna storija iza svega, topla melodrama kojoj je Crna Gora hepiend. Ko ne bi volio da živi u srećnom kraju?
Advokat gospodina Al Suweidija kaže - klijent mi se u zatvoru izobrazio, engleski mu je perfekcija, pa ga Crnogorci neće ni primijetiti. Ne znam je li to pošalica na račun mog premijera koji engleski govori u sebi, ali izgleda da američki prijatelji misle kako je ovdje sve samo oksfordsko đače, pa je najbolji način da se stopiš u crnogorsku zbilju, nabubati participe.
Pa onda ta pusta humanitarna intonacija - prenos jednog barda Al kaide ispade čisto humanitarni čin, kao da nije riječ o bezbjednosnoj akciji pedavog tipa, političkom kamenu u cipeli, da ne kažem eksplozivu u cipeli, što je Al Suweidijeva specijalnost, makar prema navodima zatvorenika koji nisu imali sreće da stignu do zvanične Podgorice.
Zamišljam scenu - Al Suweidi je zavrtio globus i maslinovom grančicom, simbolom mira, ubo Crnu Goru. Advokat je rekao čekaj, i otvorio globus iz kojeg su onda izvadili najboljeg viskija i nazdravili. Abdul Aziz je postao ateista, pa sad može da ronči, da se mrsi i kocka po primorju ravnom, može u kolo sa 1,5 odsto crnogorskih ateista koji bi ga vjerujem sačekali na aerodromu sa pršutom i lozom from Ljututuk, samo da ih je vlada cimnula dan ranije.
Pošto se od ateizma ipak ne živi, valjalo bi gostu naći posao. Ne zbog zarade, koliko zbog resocijalizacije. Plan je da se gospodin u Crnoj Gori oporavi, pa onda odluči kuda će dalje. Treći dan melju komentardžije na portalima, navalili sa grdnom dosjetkom, ko će duhovitije izabrati posao ex bombašu.
U paleti nuđenih gaži niko ne pomenu dinamitaški uhljeb na primorju gdje bi Al Suweidi mogao da unaprijedi tehnologiju pomora ribe, u prošlost pošalje zastarjeli trotil i ponudi novu vrstu halal-skuše koja bi bila morena po strogim regulama 55. Arapske brigade Osame bin Ladena.
Ako više voli planinu, eto veteranu fabrika eksploziva u Mojkovcu, gdje se radna snaga svako malo diže u vazduh, ne zbog Alaha i mistike, već za bijednu platu, neka se na pravi način uklopi u društvo i osjeti snagu države radničkih prava.
Žalosno je što se Amerika pokazala kao banana i politički patuljak koji ne zna kud bi sa vlastitim robljem. Crna Gora je nagrada za dobro vladanje i ponos mi nadima grudi što je tako. Još kad bi Amerika smogla da primi ponekog crnogorskog ljekara, ekonomistu ili tričavog umjetnika. Glava za glavu. Razmjena zatvorenika. Vi nama zatvorenike, mi vama slobodne. Bilo bi pristojnih mjesta da se počne novi život, od Aljaske do Meksika, na modroj obali Pacifika, daleko od ovog mentalnog pritvora koji je - sada i zvanično - na pola puta od logora Gvantanamo do slobodnog svijeta.
Bonus video:
