Taman sam mislio da pišem o Božićnjoj pobuni, kad sam otvorio prokleti Fejsbuk i shvatio da ni druga moja potencijalna tema, Mojkovačka bitka, nije pravi izbor. Šta je to, pitate se, prevagnulo da se okanem važnih datuma i epike. Pa reći ću, samo da sakupim snage, samo još zeru istorijskog uvoda, pošto mi se čini da nikad kao ove godine grupa prejedenih kurvinih sinova nije verglala o povijesnim temama, pa mi se kroz tamjan i tajmlajn svako malo ukaže kakav brkajlo, serdar ili tobdžija.
Ali, glavni tobdžija mjeseca nije heroj iz prošlosti, vojvoda Janko, serdar Jole, niti Kim Džong-un sa svojom hidrogenskom bombicom - glavni faker of d plejs jeste Zoran Leković, poznati urednik RTCG koji je u jednoj neformalnoj raspri istakao da mu je kita dobra.
Čekali smo godinama potvrdu onoga što se šuškalo po medijskim kuloarima, ali u blage dane Božića, kako i trebuje, gospodin uglađeni Zoran, miljenik mnoge dame i stasite ujne, on čiji glas miluje Eustahijeve tube najfinijih građanski orijentisanih gledateljki RTCG, obznanio je ukazom na Fejsu kako mu je mazivoje upotrebljiv i to propratio šeretskim emotikonom.
Kad sam pročitao tu radosnu vijest, u drugi je plan zapala i proslava rođenja Džizusa Pantokratora, izdao sam jurišnike mojkovačke, otro suze božićnjim mučenicima i komitama, i vratio se u realnost dostojnu velikog penisa ovog novinarskog poluboga.
Šta se koji matrak desilo? Pa desilo se da je Herr Zoki, onako meleman i napudrovan kakvog smo ga upoznali, upoznao zvijer u sebi baš na fonu jedne FB prepiske u kojoj ga je ex koleginica nazvala sivonjom. Nije on televizijska ličnost pa da ga komentarišu po tuđim zidovima, nije Zoki raspoložen oko praznika za objektivizaciju svoje veličine, pa je potegao za vaistinom kao najsvetijim od svih mačeva.
„Sivonja sa dobrom kitom“, glasio je Zoksijev odgovor dami, uredno objavljen sa smajlijem koji treba da opravda semantičko rubno polje što nam ga ovaj medijski car otvara. O tom polju bih malo progovorio, ali prvo ugasite svoje TV prijemnike kako bismo se bolje čuli.
Zašto bi čovjek dumao nad mrežnim jadom nekog novinara? Zašto, ako ne fenomenološki. Meni ovdje nije važno zove li se neko Zoran ili Vukoman. Prezime je još dublja zabluda po mom skromnom sudu. Važno je samo to kako Zoran Leković izgovara i piše riječ KITA, jer mislim da je to pravi Zoran Leković, kako se god zvao i predstavljao.
Gospodin mi je bitan jer on jeste blistavi primjer presvetog voditelja nadstvarnosti Javnog servisa u kojoj ne samo da nema kite, kurca, patke i Vlada Georgijeva, nego ni siromaštva, bensendina i depresije, djecu još donose rode, i ne može se probiti ništa prije nego uđe u mašinu za blaziranje tipova poput Zoksija, umivenih i uglađenih glumaca što svakog jutra popiju bjelanac kako bi im “dobro veče” lakše kliznulo u etar, kao govance u porculansku školjku neke fensi kupaone u Gorici C.
Nije važno što je Zoki popizdio i verbalno nasrnuo na gospodičnu, svima se to može desiti, možda je pojeo sarmu više, naduo se i osjetio snagu u predjelu abdomena, pa je hitro novinarski naciljan na brzu objavu pronašao dostupan izgovor da se pohvali. Uguglao je vlastito ime, što ga načini još krućim za svaku konverzaciju, prije nego se prepustio čarima slobodnog izraza na društvenoj mreži.
Ono što je važnije, u kuratom Lekoviću vidim potencijal da razgrne mrak Javnog servisa, u njegovim emisijama „Okvir“ odavno slutim erotsku kompomentu koja bi opravdala svaki poreski cent - veliko hvala Marku Zakerbergu što je osmislio platformu da se velikani libida osile u sopstvu i predstave u punom gabaritu, pa tako i naš Zoran.
Emisije poput „Okvira“ zaista su televizija od koje se čovjeku krv zaputi pravcima bez kontrole: ili se stidiš, pa ti krvca jurne u obraze, ili srčana pumpa okrene dolje gdje je istina o bitku. Pošto je Leković više nego sugerisao da ga na datom mjestu ima, red bi bio da kao motkom preskoči cenzore Javnog servisa i sljedeću emisiju počne radosnim pozdravom - Dobro veče, ja sam Zoran Leković, sivonja sa dobrom kitom.
Bonus video:
