Đorđe Matić objavio je sjajnu knjigu eseja o muzici na prostoru bivše Jugoslavije. Knjiga nosi naziv Tajne veze, a na jednoj od promocija Matić je napravio fantastičnu distinkciju između ljudi koji se dive i onih koji mrze i razdvajaju. On spada u ove koji se dive, to je znatno teže, izuzetno je zahtjevno i plemenito, zato i postoji ova izvanredna knjiga eseja koja svjedoči o dobroj muzici koja je stvarana na jednom prostoru u jednoj državi koja je u odnosu na današnje polu-države bila ipak ozbiljna država. Ne samo u muzici, već u svakom polju, od politike, nauke, sporta, muzike, empatije, standarda, baš svega.
I dok se kroz Crnu Goru pojavljuju ne baš kreativni transparenti „Nikad više 1918.“, dok je opet kao u slučaju Liberalnog saveza ideja pokradena i zloupotrijebljena u dnevno-političke svrhe, dobro bi bilo imati u vidu da li iko išta stvara, ili se samo podstiče mržnja. Svima su puna usta skupština, puna usta mržnje.
Okrenuli su nas u rikverc, pred oči samo ogledalo imamo, bez obzira da li otvorimo novine ili uključimo televizor. Dok nas za sad okreću protiv drugih, na kraju će nas okrenuti protiv nas samih. Da nas zabašure, da izazovu konflikt na kom će da vladaju makar još jedan mandat. Kao što mržnja može da pojede čovjeka, takođe može da pojede i državu. Umjesto da se okrenemo stvaranju, repetirali smo mržnju kao glavno oružje i ne ispuštamo iz ruku. Indikativno, baš kao poručen za nas, izašao je nedavno novi album Kralja Čačka, u kom ima pjesma „Mama kupi mi propeler“ o ljudima koji odlaze iz zemlje, dakleko odavde, upravo zato jer: „u mržnju je neko stavio kvasac“!
Zato odbijam da se punim skupštinom, ista već okuplja ljude sa kojima ne bih kafu popio ni puškom da mi prijete. U skupštini su diletanti, apsolutno nekreativni pojedinci, ekipa koja je navikla da bude bitna, puni kompleksa stvaraju mržnju godinama unazad. I u buduće će kako su krenuli. Spremni su sve da nas zapale zarad jednog pojavljivanja na televiziji, jedne ljubavnice, jednog džipa i jednog besplatnog ručka. Sve, a mi smo kao Heppo kocke koje je nekad krasio divan slogan: „Pali se lako, ne gasi nikako“.
Ipak imam čemu da se radujem jer mjesec novembar nisu ispunili baš do kraja mržnjom. Momci iz podgoričkog benda Freedom zahvaljujući cool emisiji na RTCG koju vodi Dražen Bauković stvorili su fantastičnu pjesmu koja pokazuje kako se čuva najbolje od Crne Gore. Momci na gitarama prže Durmitor, Durmitore, visoka planino. Za primjer svim diletantima iz Ministarstva vanjskih poslova, pokazali su im kako se radi posao, kako se promoviše najbolje, i prije svega, kako se čuva i adaptira za buduće generacije.
Druga pjesma je Istina o Mare, Boža Bulatovića. Ne smijemo zaboraviti da smo u debelom manjku pjesama o glavnom gradu, a Božo je otpjevao jedinu himnu grada, koja počinje sa „Dobro jutro grade mili, opet smo ti svu noć pili“. Spotom za novu pjesmu „Istina o Mare“ pokazao se da je na dobrom putu da postane naš Zucchero, otpjevao je pjesmu kao Negramaro.
Zato dajte da se manemo skupština, dovoljno je da se one bave nama, ne moramo mi svi po svaku cijenu da im idemo na ruku. Ipak imamo čemu da se divimo, ne moramo da mrzimo. Okrenimo se stvaranju, bilo da je riječ o muzici ili književnosti, a budala će uvijek biti dovoljno da se popuni taj parlament. Toga nam ne fali.
Bonus video:
