"Ako ste sportista i igrač jednog gradskog kluba, trebalo bi da pripadate svima i da vas svi osjećaju kao svoje. Kada priđete jednoj političkoj opciji, narušili ste taj sveti sportski princip” (bloger Konstantin Balahuljin)
Zadesio sam se ispred TV-a tačno u trenutku kada je počinjalo finale Lige šampiona u ženskom rukometu, između Budućnosti i mađarskog Đera. Poznavajući dobro svoje "predrasude", odlučio sam da autosugestivno navijam za Budućnost. Ali, već negdje nakon desetak minuta utakmice, kada sam već bio zaboravio na prisilno usmjerenje svojih navijačkih emocija, uhvatih sebe kako ne navijam za naše rukometašice, naprotiv! Neka unutrašnja savjesna kočnica mi to nikako nije dozvoljavala. Sputavala me, kao i mnogo puta ranije.
Šta me to dovodi u krajnje neprirodnu, apsurdnu i gotovo "bolesnu" situaciju, kada jednostavno ne mogu da navijam za tim iz svog grada ili za reprezentaciju sopstvene države? Da li je to posljedica patološke karakterologije, ideološke (nacionalne) ostrašćenosti ili pak nedostatka zavičajnog osjećaja pripadnosti, poznatog kao simptom apatrida, čovjeka bez domovine? Mislim da nije ništa od nabrojanog, makar ne u dominantnoj mjeri, nego je posrijedi nešto sasvim drugo.
Ako znamo da je pola Crne Gore u istom ili sličnom "problemu", ovo pitanje definitivno treba otvoriti, uz oprez da ne skliznemo na patetični teren patriotsko-romantičarskog insistiranja na svejedinstvu. Jer, čar navijanja stanuje u "konfliktu", u "sukobu".
Zamislite da je Budućnost dobila Đer i osvojila evropski šampionat, kakva bi neukusna histerija snašla Crnu Goru, Podgoricu. Ne u smislu pobjede kao takve i egzaltacije koju neizostavno donosi sportski uspjeh, nego u kontekstu politikanske i predizborne instrumentalizacije jednog takvog trijumfa. Namjerno ne kažem - zloupotrebe, jer dobar dio tog tima svjesno i svojom slobodnom voljom pristaje na tu svojevrsnu partijsko-propagandnu prostituciju! (Ne optužujmo za sva naša posrnuća isključivo političare. Ima tu i interakcije, preklapanja.)
Neko će opet reći da svaki čovjek, pa samim tim i sportista, ima pravo na političko opredjeljenje, djelovanje. Hajde da prihvatimo taj demokratski aksiom, iako i dalje mislim da je to degradiranje širokog sportskog autoriteta i ugleda (sjetimo se Savićevićevog nesrećnog dila sa politikom).
Jedno je lično pravo svakog sportiste da se politički odredi, a nešto sasvim drugo ostrašćeno klupsko i reprezentativno reklamiranje stranaka na sportskom terenu. Tu ne smije biti strančarenja i političkog podvođenja!
Dominantna teza kojom se najčešće stigmatizuju i satanizuju oni koji se “usuđuju” da ne navijaju za ”naše” timove, jeste ona koja se može čuti i u dnevno-političkom i manipulativnom govoru: kako ne bismo smjeli poistovjećivati opšte i univerzalne vrijednosti, u konkretnom slučaju sport, sa partikularnim i stranačkim. Kako je, zaboga, ljubav prema "reprezentaciji" ili gradskom klubu, ono što je uvijek iznad političkog i dogmatskog! Ali, to je upravo mjesto čitavog spora, mjesto gdje se odigrava stravična zamjena teza.
Ko, u stvari, vulgarizuje i ponižava sport kroz političko i usko interesno srozavanje istog? Baš to bijedno svodjenje crnogorskog sporta na DPS-ovski i "prvobankovni" reklamni punkt, oduzimajući mu na taj način onu sabornu i državnu nad-dimenziju, natjeralo je mnoge (polovinu građana CG), pa i mene lično, da ne navijam za ”naše” rukometaše, košarkaše i slične agitatorske specijalce!
Tu odavno nema ništa crnogorsko, građansko, a najmanje patriotsko.
Zašto obmanjivati sebe? Raditi nešto što je oktroisano i izopačeno, navijati radi navijanja, jer to je ono što se očekuje od nas. Poželjna poza i nacionalna "konvencija"! Zar to nije duh samoporicanja, posebno ako ste dio antirežimskog korpusa?
Parafrazirajući jednog mog prijatelja, pitam se: koja je razlika između toga kada kažemo: "Ne interesuje me kako se ponašaju sportisti, jer volim klub ili reprezantaciju", ili reći: "Briga me šta rade političari, jer poštujem i volim Crnu Goru"? Neće valjda biti da Crnu Goru čine samo mora i planine? ‘’Ukus’’ svake države prvenstveno određuju ljudi koji u njoj žive. I da, da ne zaboravimo i neljude, jahače i zlorabitelje države, koji su, nažalost, najupečatljiviji "reprezentativci" Crne Gore.
Više nego dovoljno razloga za duboki prezir prema dobrom dijelu našeg sporta. Između ostalog i ovo je dobar povod da se od 25. maja opet vratimo tamo gdje nam je oduvijek bilo mjesto - uz "Budućnost" i reprezentaciju.
Bonus video:
