Otkud to da je narod tako pozitivno reagovao na pojavu dva nova lica koja su se predstavila u emisiji Petra Komnenića? Jakov Milatović i Milojko Spajić su šokirali ljude, jer smo navikli na demagogiju, na izgovore, na prazna obećanja i osionost. Normalno je postalo nesvakidašnje, skoro pa nenormalno. Navikli smo da ne vjerujemo, otuda i podozrivost, ali otuda i šok kad u par minuta svoje biografije izbiflaju dva nova ministra.
Djeluje kao da su se vratili u Mađarku ili Češku nakon odlaska Sovjeta. Jer, govore o uspješnoj karijeri, o rezultatima, a ne pominju DPS. Tek kad shvatiš da su uspjeli vani, postane ti jasno da vani nema DPS-a. Negativna selekcija sprovođena je trideset godina, rađala je sinove političare, a novinari su postajali glumci poslanici. Zato “orlovi rano lete“.
Zato nije ni važno da li je ovo četrdeset i druga po redu Vlada ili peta ili pak šesta, nije važno ni da li je prva demokratska. Nije toliko bitno da bude prebitno. Važno je da se ljudi polako oslobađaju, da mogu da misle o životu i van partije, da ne postoji taj partijski filter za svaku misao o napretku, ekonomiji, državi, narodu, kulturi, jer sve je išlo preko partijske linije.
Sve je bilo “ko drukčije kaže kleveće i laže“ i gurali su taj moto do 2020. Neki samozvani slobodomisleći novinari i dalje razmišljaju komunistički, misle da teleskopom mogu čuti što je ko rekao na imaginarnoj tajnoj večeri. Priviđaju im se tenkovi u zemlji bez tenka. Džaba Šanel ruho, sve je to samo sivi šinjel partije stare, jer iz dubine duše grmi “ko drukčije kaže“.
Važno je da ima i dalje slobodnih ljudi, spremnih da se vrate i probaju da učine nemoguće. Samo slobodni ljudi mogu stvoriti slobodnu državu. Jer, nije demokratija kad nazoveš partiju demokratskom, nije ni sloboda kad je uguraš u naziv zakona “o slobodi vjeroispovijesti“. Sloboda nije igračka, malo je zahtjevnija od Lego kocke.
Zgodno je pomenuti da pjesma Naša sloboda Ivana Gorana Kovačića ne počinje stihom već posvetom. Tek nakon što piše da je ova snažna pjesma posvećena jednom “Petru Komneniću“, dalje možemo naići na stihove: Sloboda nema krila, ima štake,/I oka nema, ćorava i slijepa./Ko sablast ide. Ona nije lijepa:/Ona je strašna ustala iz rake.
Štulić je o slobodi pjevao: “ona je svijest o skladu nesklada nesavrsenih ljudi/sloboda te čeka/uzmi je“, a Letu Štuke u pjesmi o Štuliću i Tesli: “Koliko košta sloboda, čime se ona mjeri/bez zemlje, para i roda u svojoj privatnoj vjeri“.
Endru Hamilton bio je izuzetno uspješan advokat u Pensilvaniji, čuven po stavu da štampa ima slobodu da objavljivanjem istine razotkrije i suprostavi se moćnim tiranima. E moj Endru, mi smo ga zaglibili. Naš javni servis servisira i dalje samo jednu partiju, a umišljeni novinari srljaju izmišljajući nove neprijatelje.
Postoji fabrika koja na satovima gravira upravo jedan citat Endua Hamiltona: “Without liberty life is a misery“. Ne bih se igrao, ne bih ni pokušao da prevodim citat, jer jasno je svim građanima Crne Gore što to znači. Važno je i da ne zaborave koliko košta sloboda, koliko se čekala i da je treba čuvati.
Bonus video:
