Sudija je, u ulozi svjedoka, zapravo - sve objasnio. Izvjesno, i više nego što je mislio.
Ova bizarna situacija - u kojoj sudija objašnjava kako je korumpiran - mnogima bi bila načelno nezamisliva. Skloni smo, naime, povjerovati da su sudije ljudi “posebnog kova”, kao da oni dolaze odnekud drugo, kao da ih ne oblikuje ovdašnji politički i kulturni milje. Ne treba idealizovati, ovdje je, izvjesno, bilo svakakvih sudija, ali, ovo je novum čak i za crnogorske standarde gadosti. Već sama činjenica da je ovakav iskaz moguć, objašnjava dimenzije našeg potonuća.
Aktuelni uvidi u moralne habituse nekih crnogorskih sudija i prvaka pravosuđa bjelodano objašnjevaju kako su se i zašto mogle dešavati stvari poput procesa koje smo mi gledali u proteklih desetak godina. Vjerovatno samo sa takvim moralnim profilima na “pravim” mjestima možete hapsiti i maltretirati časne ljude, dok kriminalci slobodno šetaju i, korak dalje, prilježno kuju planove sa policajcima. A sjetite se i entuzijastične medijske podrške ovakvim sudijama i ovakvim procesima. To je išlo “u paketu”, kao bonus dodatak. Sudija odradi hapšenje, a novinski lešinari su išli “gratis”: nakon njihovih tekstova običan čitalac se mogao pitati zašto te ljude ne pobiju kao pse, nego im još i sude... Ali, neka, sve se na ovaj ili onaj način otkriva, ukazuje u pravim dimenzijama. To je ljekovito, uvijek.
U najkraćem - sudija iz Herceg Novog najbolje objašnjava način na koji je maligno dejstvo Vesne Medenice razaralo crnogorsko sudstvo, pretvorilo ga u karikaturu i krpu. Ipak, od svega je najljigavije njegovo objašnjenje. Čak je vidljivo da “sudija” smatra da je njegovo objašnjenje sasvim ok, da je takav rezon “normalan”. Zato se i nalazimo u ovakvom kalu.
Poslušajte ovo: “U tom trenutku sam se našao u vrlo nezahvalnoj poziciji. (To je, naravno, najstrašnija stvar koja se može čovjeku desiti, vjeruje sudija.) Da sam odbio, zamjerio bih joj se, shvatio sam da mi vrlo lako može stvoriti goleme probleme u pravosuđu (…) I donio sam tu odluku, smatrajući to u tom trenutku najjednostavnijim rješenjem (kao da su sudije tu gdje su da traže jednostavnost, a ne pravdu), da sklonim taj predmet iz kancelarije, a što je najvažnije (čujte što je najvažnije) da skinem nju sa dnevnog reda.” A sve ovo je uradio, kako objasni - da ne “ukalja karijeru”. Spektakl.
Nakon ovoga jasno je zašto je sudijska funkcija nužna i jedino smislena kao nezavisna. I zašto takvo što još uvijek nije moguće kod nas. Očekivanja Moći su na drugoj strani… Pod Vesninom sjenkom svaka personalna nezavisnost bila je - stav neprijatelja. U svakom slučajnu - dobili smo jasnu sliku kako je jedan crnogorski sudija - presuđivao. I, po svemu sudeći, nije bio jedini koji se držao Vesnine pravde.
U sutonsko doba SFRJ jedna afera je imala golem medijski odjek, a tadašnji novinar Vuk Drašković napisao je roman “Sudija” inspirisan tom aferom. Radnja se dešava u socijalističkoj Bosni, a bio je to najrigidniji dio ondašnje države. Na sud su, u najkraćem, dospjele magnetofonske trake: žena je snimila muškarca u laganom večernjem razgovoru, uz vino i zavođenje, koji je bio vrlo eksplicitno kritičan prema Titu i drugovima. (Uz vino i nade koje su mu se motale kroz glavu, vjerovatno bi i Majku Terezu optužio za bezosjećajnost.) Dama je snimak odnijela gdje treba, i “narodna vlast” je smatrala da je sve jasno. Slučaj je dodijeljen mladom sudiji (kasnije poznati advokat i pravni mislilac Ilija Radulović), koji odbija da magnetofonske trake uvrsti u dokazni materijal. Smatrao je da takav dokaz nije pribavljen na moralan način i da je kao takav - neupotrebljiv. Čak je učinio do tada jedinstvenu stvar: pozvao je profesora filozofije u sudnicu kao vještaka za etiku.
Zamislite da neko u ovu našu sudnicu dovede vještaka za etiku? Što bismo sve čuli…
Bonus video:
