Mondijalizam prvenstveno djeluje kao verzija ostvarenog - super svijeta, tehnološki tretiranog, to je prije svega, reklo bi se, u prvom redu, teatar travelinga, džogiranje kroz Istoriju, kao rad interaktivnog ekrana koji sve neutrališe, smješta u ‘virtuelno drugdje’, jednako tako i taj poredak je amputirajući spram i najmanjeg nabora i razlike, zaokružen, izračunat, fino isporučen za život, kojem ostaje tek i samo da se odvija kao na traci, automatizovano, bez mogućnosti greške u savršenom sistemu, kako po imunost tako isto i po kulturu. Da, s tim ostajemo načisto: univerzalno je brišuće prema kulturi iz koje se sistemski iskorjenjuje sva specifičnost, jedinstvenost, nepovratnost (vrlo je neprijatno boraviti u svijetu lišenom greške i previda, koji samo boduje perfekciju i progresivizaciju), zarad jedne globalizacije u kojoj smo svi pozvani da uzdižemo i hvalimo iste vrijednosti, one o kojima je suvišno misliti jer ih je nemoguće podvrgnuti kritici, naprosto: univerzalne vrijednosti su važeće za sve, međutim, one apstrahuju i zahvataju u zajednicu koja iz sebe izbacuje Drugo, strano, neimenljivo.
Ta finalizacija nasuprot fluksu, tako je operativna, hladna, uvježbana da dovede u red i ono što tek ima da se dogodi, ukoliko se uopšte išta može dogoditi a da nije - montaža mondijalizacije, te mreže u čijem tržišnom tranzitu opstaje samo profit i potražnja, ostalo je rashodovana realnost i ruinirana ruševina, možda baš ona scena koju Morfeus otkriva Neu, kao istinu sadašnjeg svijeta i stvarnosti izvan matrice koja je navlaka. (Podići veo, ugledati prizor u kojem - “Simulakrum nije nikad ono što prikriva da istine nema, nego istina prikriva da je nema” (Eklezijast). Onda u tome i jeste sva istina, dakle, u podmetanju da je ima, u istini nemanja istine izvan simulakruma koji je istinit. Pođemo li od ove pretpostavke, zašto bi `mentor za um i duh`, nazvan Morfeus, onda pred Nea ostavio izbor, ako je isti u tome da se može dospjeti samo do saznanja o - istini simulakruma koji ne prikriva nemanje istine koje nema izvan prikrivanja? Šta, dakle, taj bivši haker, Izabrani, `probuđeni` ima onda uopšte da spasi, i nije li, iz te pozicije, ateistički stav budući da je dokraja kartezijanski - etičan: i pored znanja da nema istine izvan istine o njenom nepostojanju, i da smo konačni, ipak iznosimo čitav život na etičan način. Dakle: budući da smo mogući samo kao konačni i već uvijek budući prah koji se prahu vraća, dužni smo drugom sebe, kao što smo, takođe, dug koji naplaćuje smrt. Prema tome, mi smo jedina istina koja sobom pokazuje da je zaista nema izvan ove slučajnosti/udesa.)
Ako je mondijalizacija kao što jeste dovođenje svega u besprekorno stanje, dostizanje demokratičnosti imune na disperziju, onda isto to, kao globalno imamo apsolutno primjenjeno sada i na pojedinačno, kompanija ‘Neuralinka’ na tome neprekidno radi, od algoritama preko chatbota pa sve do implatanata u mozgu koji će preko mašine sređivati misli, onako kako sada biramo internet stranice ili prosto naručujemo gotovu hranu; ne može doći do greške jer postoji način, dakle opcija automatske prepravke, kao u filmu ‘Minority report’ (2002), policija djeluje preventivno, apriorno i sprečava užas (da li ona interveniše umjesto boga, kojem se ostavlja pitanje: kako se sve ovo dopušta?, pritom se zanemaruje sloboda koja je ostavljena da se njome koristimo, itd.), i ne samo to: to je budućnost policije koja će ujedno biti i - procesor koji čita misli i suspenduje nasilje i terorizam (tako što ostranjuje nasilne i terorističke pobude), povredu javnog reda i mira, i najmanju uzurpaciju tuđeg intimnog prostora. U neku ruku, pa i socijalna distanca je to: prostor nevidljivo pregrađen za drugog! Onda, kakva je usljed svega ovoga komunikacija danas? Informativna, u kojoj bračni par koje vezuje papir i dijete (predbračni ugovor i novac), govore o vremenskim prilikama, slobodnim terminima, razlikama u satnim zonama... Oni razgovaraju, ili, prije će biti da sumiraju utiske, ukratko jedno drugom u naznakama opisuju svoj radni dan, i sljedeći radni dan i sve obaveze koje ih čekaju. Takav stepen otuđuje i ‘defamilijarizuje’, što je skandinavski način života, koji je u odnosima poprimio sve od hladnoće predjela.
Nema sumnje da mondijalno naginje cirkulaciji mreže, nema zastoja jer je sve uvijek već provjereno, bezbjedno, transportovano a da se nije ni pomjerilo. Bežična budućnost u kojoj je protok prisustvo svih na jednom mjestu koje je potpuno prazno, oko kojeg smo razbacani u elektronskom etru. To je kao nekakav, recimo, sajber sabor, u kojem svi, bilo da je riječ o kulturi ili demokratiji, bivamo okupljeni da bismo priložili svoj izvještaj.
Mondijalno bi suštinski bilo protivno modernosti, izazovu razlike, prizivanju i otvaranju za drugost. Bez daljnjeg, strogo uzev, rekli bismo: mondijalizam je kraj zajednice, izuzev one koju imamo u sivim diskursima distopije, gdje koncentracija koncentričnih logora ‘na otvorenom’ pokazuju učinak discipline koja je krajnje urodila plodom: tijela su bez gesta i refleksa, pogled je bez svijeta. Ta transparentna čistina, ta tehnološka brzina, ta superiornost vs. singularlnost u kojoj ovo drugo biva napadano i ništeno, kao ekcem i eksces, erekcija i ejakulacija, zabranjeno, odstranjeno... Zar baš to nije ono što nam se dokraja daje u pornografiji: seks bez erotskog, bez govora, bez dodira?! Mondijalizacija je monstruozna u svojoj mobilnosti i mašinizovanosti. Kako se ne osjećati ‘virusom’ u kliničkom pejzažu prostora bez traga, prošlosti, kulture; ta - dezinfekcija demokratije - uništava političko pojedinačnog koja se bori za prekršaj poetskog, začudnog, drukčijeg. Mondijalno negira negaciju, tako da ostaje light love & soft sex, metafizika melodramatičnog.
“Ja još nisam rođen, jer mi je ukraden čas u kojem je odlučeno o mojem imenljivom (nommble) identitetu” (Derida). U mondijalističkom univerzumu čitav život je, zapravo, ukraden i odvija se za nas, ali mimo nas; gledamo kako se događamo drugdje - ka toj regulaciji se ide, kao što majka posmatra na ultra zvuku plod u utrobi, mi sebe posmatramo na mreži, na ekranu, iz (iz)rezane realnosti u virtuelnoj realnosti koja je rasplesana, razigrana, razgibana. Utoliko prije, imamo u mondijalnom neskriven nagovještaj da se vraćamo raju, stanju sna u izobilju, nebudnosti u - bezbolnom vrtu. Tako da, bez dijalektičkog napredovanja, obrta, imamo opetovanje sve do konačnog umirenja i umiranja, ali to se, opet, u vještačkom ne događa nama, jer, ‘evo mene bez mene’ (Sioran), to je subjekt mondijalističke realnosti režirane da sve bude savršeno, bez ikakvog pa i najmanjeg baga, jer kad se on, iznenada, dogodi, sav sistem se prozre kao namještaljka, egzistencija u kojoj smo epizoda dokraja dovršena i dopuštena da se sama pred sobom ponavlja do u beskraj kao isto, odraz, nepromjenljivost.
Ako bismo začas pribjegli plastičnoj ilustraciji mondijalizma (izgleda da je to idealno rješenje obzirom na taj poredak ‘bezaurnosti’ i benjaminovski rečeno tehničke reproduktivnosti istog, takav tretman traži), mogli bismo ga uporediti sa, na primjer, modifikovano uzgajanim jabukama koje u supermarketu zauzimaju kilometarski protegnuti sektor, i kad malo bolje pogledamo, to je, u stvari jedna - serija jabuke - iz koje su dobijene ostale, iste veličine, boje, ukusa i mirisa. I kad najzad izoluju super zdravi, inteligentni i ‘napredni’ gen, bioinženjering će modifikovati našu vrstu koja će biti redukovana na replikanta istog.
Bonus video:
