Piše: Slobodan Vuković
Novine se rađaju, žive i mru, kao i ljudi. Negdje traju kraće, negdje duže, a ponegdje, kao “Njujork tajms”, guraju stosedamdesettreću godinu; (osnovao ga 1851. Henri Rejmond, a 1896. prešao u vlasništvo Adolfa Oksa).
Novine su poželjne. I cijenjene; naročito u razvijenom, demokratskom svijetu. Čuvena je misao jednog od osnivača Sjedinjenih Američkih Država i trećeg predsjednika SAD, Tomasa Džefersona, o slobodi štampe: “Da je na meni bilo da donesem odluku o tome da li nam treba vlada bez štampe ili zemlja sa štampom bez vlade, ni za trenutak ne bih oklijevao već bi se opredijelio za ovo drugo” - kazao je Džeferson.
I Napoleon se bavio štampom, rekavši: “Ako ne obuzdam štampu, neću vladati ni tri mjeseca”.
...Dok su u sutonu Drugog svjetskog rata još gruvali topovi, u tek oslobođenom Nikšiću, grupa mladih ljudi u partizanskim uniformama pokrenula je 24. oktobra 1944. godine “Pobjedu”, kojoj je ime dao istaknuti crnogorski revolucionar, diplomirani pravnik, narodni heroj, Blažo Jovanović, podstaknut tadašnjom pobjedničkom situacijom.
Još za ratnih dana, krenuo je na Cetinju 1944. godine i kultni list “Naša žena”, svojevrsni fenomen crnogorskog žurnalizma; tako dobro uređivan da je imao veliki broj pretplatnika širom ondašnje Jugoslavije. Tokom godina, odgovorne urednice bile su Mileva Delević, Dragica Vujović, Bosa Đurović, Bosa Vuković, Bosa Balić...
Bilo je to vrijeme entuzijazma i poleta, u kome se, kako reče Vito Nikolić, u svemu oskudijevalo, osim u ljudima; vrijeme kada su korifeji crnogorskog slikarstva, Petar Lubarda i Milo Milunović, entuzijastički pravili plakate za značajne crnogorske jubileje.
U rukama mi nekoliko brojeva “Naše žene”, lista Antifašističkog fronta žena Crne Gore (AFŽ) iz ranog poratnog doba. Sačuvao sam ih kao uspomenu na moju majku, koja je redovno čitala “Našu ženu”. Tada nije bilo ni televizije ni današnjih elektronskih čudesa, pa je “Naša žena” predstavljala naročiti “prozor u svijet”.
Donosila je zanimljive i opširne priloge o aktivnostima crnogorskih žena, višestrukim udarnicama, ali i savjete iz medicine, kozmetike, kulinarstva, mode, posebno pred novogodišnje praznike. Imala je i rubriku o filmu, likovnoj umjetnosti, poeziji.
U tekstu naslovljenom “Pokušajte da planirate”, list sugeriše svojim čitaocima i čitateljkama da se “još na početku decembra snabdiju s novogodišnjim poklonima i ukrasima za jelku”. Tu je i savjet, “Kako ćemo spremiti mlijeko u prahu?” U istom broju poruka; “Dragi čitaoci, da li ste izmirili svoje dugovanje za list? Ako nijeste, učinite to odmah, da vam ne bi obustavljali dalje slanje lista”.
U broju dvanaest, decembra 1949. “Naša žena” donosi zanimljivu priču Đine Čelebić pod naslovom “Prva žena kvalifikovani malteraš”. Podsjeća kako se septembra 1947. u personalnom odjeljenu Opštegrađevinskog preduzeća u Titogradu pojavila djevojčica Milica Mugoša iz Dajbaba da traži posao. Odbili su je jer je imala samo šesnaest godina.
“...No Milica je bila uporna”, - piše Đina Čelebić. - “Dolazila je nekoliko puta u preduzeće, a kad im je dosadilo da je odbijaju, dali su joi lakši posao. Kad je došla na gradilište, poslovođa se ljutio što mu šalju djecu. Nekoliko mjeseci nosila je vodu za piće radnicima, a potom je dodijeljena jednoj grupi malteraša da im dodaje malter i alat. Za vrijeme odmora s vremena na vrijeme Milica bi uzela krišom vanglu i sama malterisala. Jednog dana na tome poslu zatekao ju je poslovođa Milo Ivanović, a ona kad ga je ugledala brzo je ostavila mistriju u stranu iz straha da se poslovođa ne naljuti. Nastavi, nastavi - rekao je poslovođa, pošto je razgledao dio zida koji je omalterisala. Taj dan bio je za Milicu veliki događaj. Poslovođa ju je dodijelio na rad grupi malteraša Vidaka Kekovića da s njima malteriše. Zahvaljujući ljubavi koju je imala za ovaj posao i obučavanju starog Vidaka, nije mnogo prošlo a Milici povjeravaju da radi na malterisanju plafona, vratnica, uglova, pa i na većem malterisanju, što rade samo dugogodišnji kvalifikovani radnici. Pa i norma je počela svakodnevno da se penje. Milica je ispunjavala svoj dnevni zadatak sa 130 - 140 otsto, a u junu 1949. dobila je kvalifikacije. Još nema sedamnaest godina, a već je dva puta stekla zvanje udarnika. Tako je Milica postala jedna od prvih žena malteraša u Titogradu.”
List saopštava da je Ana Vuletić postala udarnica fabrike sapuna u Kotoru.
Reportažu “U dječjem obdaništu u Titogradu” potpisuje Ljubo Samardžić. Javlja se i Mihailo Lalić s pričom “U zbjegu”. Čedo Vulević piše o učešću žena u radu Savjeta pionira. Jagoš Jovanović podsjeća na Njegošev slobodarski lik. Zanimljiva je priča o Ivani Tomovoj, majci Vladike Rada...
Na naslovnoj strani iz 1950. fotografija Zepe Lekić, radnice fabrike cigareta u Titogradu. Zatim poruka: “Druže Tito, čestitamo Ti pedeset i deveti rođendan i želimo da ga dugo godina dočekuješ na sreću i ponos naših naroda!”
Na naslovnoj strani, septembra 1950. godine, Fatima Ćulahović, petostruka udarnica ćilimarske radionice u Pljevljima.
Petar Đuranović donosi divnu priču “Alijina Šemsa”, priču koju, kako naglašava, pamte stari Krajinjani...
List je dugi niz godina veoma uspješno uređivala Bosa Balić, sjajna osoba, vrhunska novinarka.
Nastupila su nova vremena i list se, poslije tridesetdvije godine izlaženja, ugasio 1976.
Hrizanteme za “Našu ženu”.
Bonus video:
