Jedan je od vodećih hornista svoje generacije Nikola Ćirić pokazaće ljubiteljima klasične muzike večeras na Velikoj sceni Muzičkog centra Crne Gore čari instrumenta koji svira i to zahvaljujući Koncertu za hornu i orkestar u B-duru Reinholda Gliera. Njega će pratiti večeras od 20 časova Crnogorski simfonijski orkestar pod dirigentskom upravom Ivana Josipa Skendera. Pored Glierovog koncerta biće izvedena i dva Mendelsonova komada - “Athalie” op. 74, uvertira i Simfonija br. 5 u D-duru “Reformatorska”
Ćirić je tokom svoje karijere nastupao u više od 25 zemalja Evrope, Južne Amerike i Azije, u salama poput NCPA u Pekingu, Grand teatar u Šangaju, Elbphilharmonie u Hamburgu, Čajkovski dvorani u Moskvi, i dvorani Marinskog teatra u Sankt Peterburgu. Kao solista nastupao je sa Beogradskom filharmonijom, Vojvođanskim simfonijskim orkestrom, Niškim simfonijskim orkestrom, Nacionalnim simfonijskim orkestrom Paragvaja, Simfonijskim orkestrom iz Harbina (Kina), Orkestrom Musica Sacra Buenos Aires (Argentina), festivalskim orkestrom Siberian Horn Days (Rusija), i kamernim orkestrima poput orkestra Šlezinger i festivalskog orkestra BUNT (Srbija).
Kao gostujući solo hornista Nikola sarađivao sa orkestrima iz Evrope, Azije i Južne Amerike. Nastupao je sa istaknutim dirigentima i umjetnicima, dok je kao kamerni muzičar sarađivao sa umjetnicima kao što su Radovan Vlatković, Matijas Racz, Pascal Moragues, Hansjörg Schellenberger.
Imao je priliku da drži majstorske radionice, a od oktobra 2023. radi na Akademiji umetnosti u Novom Sadu u zvanju stručnog saradnika.
Od 2015. godine se nalazi na poziciji solo horniste orkestra Beogradske filharmonije, kao i prvi hornista i stalni spoljni saradnik ostalih orkestara u Srbiji. Tokom sezone 2019/2020 djelovao je kao strani ekspert na Kineskom muzičkom konzervatorijumu u Pekingu, i solo horna Orchestra Academia China. Dobitnik je nagrade Univerziteta u Novom Sadu za odlična dostignuća u umjetnosti u 2015. godini.
Nikola, večeras ćete uz pratnju CSO-a izvesti Koncert za hornu i orkestar u B-duru Reinholda Gliera. Jeste li se, s obzirom na Vaše dugogodišnje iskusvo jer ste imali priliku da nastupate sa orkestrima širom svijeta, ovo djelo bio Vaš izbor i zašto baš ovaj koncert?
Koncert za hornu Rajnholda Glijera je jedan od najzahtevnijih, a ujedno i najljepših u literaturi za hornu. Izvođaču pruža mogućnost da pokaže skoro sve aspekte sviranja, a ujedno je vrlo slušljiv za publiku. Rekao bih da je ovo koncert koji je pisan kao izjava ljubavi prema horni kao instrumentu s obzirom na to da na divan način potencira sve najljepše osobine i karakteristike instrumenta. Koncert je bio moj predlog pored još nekoliko koncerata, a izabran je od strane CSO i zbog programskog uklapanja - Glijer će večeras biti u društvu Mendelsona.
Reinhold Glier bio je poznat po djelima u kojima se provlače elementi narodne muzike. Imamo li ih i u ovom djelu?
Naravno! Svi kompozitori su inspiraciju tražili u narodnoj muzici, pa tako i kod Glijera imamo osvrt na motive iz folklora sovjetskih naroda.
S obzirom na to da je bio i sin proizvođača duvačkih intrumenata koliko mu je zvog toga bilo lakše da piše za hornu?
Nisam siguran da je ovo bilo olakšavajuća ili otežavajuća okolnost. Mislim da mu je umnogome pomogao Valerij Polek, solo hornista Bošljoj teatra u tom trenutku, kome je koncert i posvećen. Upravo saradnja sa najboljim izvođačima kompozitorima na pravi način može da pruži uvid u tehničke zahtjeve instrumenta i na pravi način trasira put kojim se stiže do uspješnog djela kakvo je upravo ovo koje će crnogorska publika večeras imati prilike da čuje.
Upravo je ovo jedan od najpoznatijih koncerata za hornu. Koliko je instrument koji svirate bio inspirativan kompozitorima?
Horna je definitivno sve inspirativnija kompozitorima kako vrijeme prolazi. Ranije nije bila toliko zastupljena kao solistički instrument ukoliko je upoređujemo sa violinom, klavirom, flautom itd. Međutim, činjenica da je Mocart napisao četiri koncerta (a naknadno muzikolozi pronalaze i mnogo veći broj od toga, pa se smatra da ih je bilo više od 10) govori da je horna uvijek bila inspiracija i izazov. Ludvig van Betoven je pisao Sonatu za hornu, Rihard Štraus je bio životno vezan za ovaj čarobni instrument jer mu je tata bio jedan od vodećih hornista itd. Rekao bih da od razvijanja instrumenta sa ventilima, horna dobija novu ulogu u klasičnoj muzici i nekako nosi titulu princeze instrumenata s obzirom na to da gdje god je ima u literaturi, ako se na liep način izvede, umnogome doprinosi kvalitetu djela.
Rekli ste da je horna sve inspirativnija kompozitorima. Koliko uopšte savremeni kompozitori žele da ostave traga i jesu li i koliko posvećeni pisanju kompozicija za limene duvačke instrumente uključujući i rog?
Koliko god da se piše, uvijek može još. Na prostoru Balkana kompozitori ne pišu tako često, a mislim da se i izvođači ne trude previše da ih zainteresuju i animiraju. Iskreno, mislim da je odgovornost i kod jednih i kod drugih. Imam sreću da mi je otac kompozitor, a ujedno i bivši hornista, pa onda sarađujemo i na tom planu obogaćivanja repertoara i do sada je napisano i izvedeno u Srbiji i po cijelom svijetu blizu 10 njegovih novih kompozicija, što za solo hornu što za hornu u kamernom ansamblu.
Kako biste opisali ulogu horne u simfonijskom orkestru i kako se ta uloga razvijala kroz različite muzičke ere?
Horna povezuje sve orkestarske grupe. Ukoliko imate stabilnu sekciju horni, svako će vam reći da imate stabilan orkestar. Sa ponosam ističem da već 10 godina sviram prvu hornu u Beogradskoj filharmoniji, a 15 godina sam aktivan kao orkestarski muzičar i iz te uloge mogu da kažem da je horna u literaturi za simfonijski orkestar uvijek korišćena kao vezivno tkivo, a ujedno i sredstvo za prenošenje najtananijih emocija.
Postoje jednostruki i dvostruki rog. Koji Vi svirate, koliko se zvuk ova dva instrumenta razlikuje, koliko je sviranje na ova dva instrumenta razlikuje, tehnika i kako se zna u kojima djelima se koristi jednostruka a kad dvostruka?
Čak postoji i trostruki. Razlika je u dužini cijevi i djelimično u boji tona koja se stvara. Najduži rog je F rog i on zapravo bogatiji alikvotama i koloritom. Malo je zanemareno korišćenje u modernom sviranju jer je zbog dužine cijevi skloniji greškama ali recimo Bečka filharmonija čuva tradiciju i njihove bečke horne su jednostruke F horne. Malo je kompleksnije pitanje i zahtijevalo bi više vremena, ali sve u svemu, bogatstvo je u jednom instrumentu u isto vrijeme na raspolaganju imati dva ili tri instrumenta, a izvođači koji umiju da ih koriste, dobiju odličan rezultat u projekciji zvuka.
Umjetnost sviranja na rogu je na Uneskovoj reprezentativnoj listi nematerijalnog svjetskog nasljeđa čovječanstva u nekim zemljama. Koliko je ova činjenica popularizovala hornu kao instrument? Šta je Vas privuklo da izaberete baš hornu?
Hornu, kao i sve instrumente, popularizuju izvođači. Imamo sreću da u svakom trenutku postoje izvanredni muzičari širom svijeta koji inspirišu kompozitore da stvaraju, a onda oni na pravi način dođu do publike. Kod nas na Balkanu bi horna mogla da bude još popularnija i popularizovanija, a to je odgovornost svih nas zajedno. Vjerujem da ćemo kroz neke regionalne saradnje u budućnosti moći da doprinesemo tome da u muzičkim školama bude više učenika horne i da više djece i ljudi uopšte sazna za mogućnosti i ljepotu ovog divnog instrumenta.
Horna je svakako nezaobilazni instrument i u duvačkim orkestrima. Kakva mu je tu uloga namijenjena?
Rekao bih slična kao i u simfonijskom orkestru. Svima je boja horne i njena nježnost, a u isto vrijeme gracioznost izazovna. Takođe, sekcija horni jako dobro djeluje i kao harmonska podloga, pa je često kompozitori koriste i za atmosferske naboja, kao što je to na primjer radio Brukner.
Neki “masno” plate kartu, a komšiji se ne sviđa besplatan koncert
Interesantno je da je horna malo glasniji instrument. Koliko je bilo teško u početku kada ste ipak morali vježbati kod kuće postići zvuk i ton da ne smeta ukućanima, ali i komšijama?
Ovo je jedno divno i empatično pitanje koje rijetko ko postavlja, a zapravo je ključno za uspjeh muzičara (smijeh). Kroz život sam prolazio kroz razne faze. Komšiju koji nema razumevanja za drugog ne interesuje što sam ja prošle noći sletio iz Paragvaja, Rusije ili Japana gdje sam svirao koncerte pred više od 1000 ljudi koji su dobro platili svoje karte. Njemu se besplatan koncert uopšte ne sviđa (smijeh). Hornisti širom svijeta su dugo mučili muku, a i dalje je muče sa glasnoćom svog instrumenta. To je donekle riješeno sordinama za vježbanje koje iako smanjuju buku za 95-99 odsto ipak kvare ljepotu tonu i intonaciju. Kao i u svemu, bitan je balans. Imam veliku sreću da sam uspio da u svom stanu napravim svoj izolovani studio i da mogu da spokojno vježbam i napredujem danas. Svakako, bez obzira na izolaciju, nikada ne sviram u “nezgodne” sate jer mi je to kalkulisanje kome bi moglo da smeta ostalo kao trauma s početka karijere i “borbi” sa komšijama.
Bonus video:
