Prevodilac, književni kritičar i esejista, Zoran Paunović predaje englesku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i Filološkom fakultetu u Beogradu. Autor je više zbirki eseja, studija, naučnih i stručnih radova, kao i tridesetak književnih prevoda s engleskog, među kojima su djela Džojsa, Nabokova, DeLila, Ostera, Barnsa... Paunović je i potpredsjednik srpskog PEN-a i dopisni član Srpske akademije nauka i umjetnosti.
Zanimanje za rokenrol i popularnu kulturu Paunović je pretočio u eseje o odnosu rokenrola i književnosti, prevode Boba Dilana i Peti Smit, kritike albuma i novinske tekstove. Biografija Boba Dilana, objavljena pod znakovitim naslovom Bob Dilan - poetika odmetništva i u izdanju IP Clio, zaokružuje Paunovićevo bavljenje Dilanovim djelom.
Povodom predstavljanja knjige Bob Dilan - poetika odmetništva u Crnoj Gori, u okviru Trga pjesnika u Budvi 21. jula i Trga od knjige u Herceg Novom 23. jula, Zoran Paunović za “Vijesti” govori o ukorjenjenosti Dilanovih pjesama u književnu tradiciju, o mogućim načinima čitanja ove knjige, o cijeni koja se plaća za individualnost, o Dilanovom ambivalentnom odnosu prema slavi i prema tituli protestnog pjesnika i glasa generacije, o kontroverzama vezanim za Nobelovu nagradu, o načinu na koji je potrošačko društvo komercijalizovalo pobunu i o slučajevima u kojima književnost postaje rokenrol, a rokenrol književnost.
Bavili ste se opusom Boba Dilana kao prevodilac, kao esejista, kao kritičar i sada kao biograf. Kako i kada ste došli na ideju da napišete Dilanovu biografiju? Koliko vam je pomoglo prethodno iskustvo pisanja o književnim uticajima i referencama u Dilanovim pjesmama (Džojs, Šekspir, Blejk, Vitmen itd.)?
Zamisao o pisanju knjige o Dilanu nekako je sasvim prirodno proistekla upravo iz mojih ranijih tekstova i prevoda koji su se bavili njegovim djelom. Jednostavno, u jednom trenutku sam pomislio da bi možda bilo dobro da nakon više decenija intenzivnog druženja s Dilanom pokušam da o njemu i njegovoj umjetnosti ispričam jednu zaokruženu priču – iz sasvim ličnog ugla, ali i uz težnju ka kritičkoj objektivnosti. Tako sam bez prethodnog plana sjeo i počeo da pišem, kako bih provjerio ima li ta priča početak, a s njim i razlog postojanja. Kad sam napisao prvi pasus, učinilo mi se da ga ima. A kad sam napisao prvu stranicu, napravio sam plan strukture buduće knjige. U tom planu, značajno mjesto pripalo je nastojanjima da posredstvom različitih književnih (i ne samo književnih) referenci pokažem najprije Dilanovu duboku ukorjenjenost u istoriju svjetske književnosti i kulture, a onda i značaj njegovog uticaja na potonje generacije ne samo stvaralaca, već svih onih koji su u njegovoj poeziji i muzici pronalazili ključ za poimanje svijeta, putokaze za lakše snalaženje u pometnji koja se zove život, i načine za oplemenjivanje ponekad uvredljivo banalne svakodnevice.
Svaki Dilanov biograf mora se suočiti s preobiljem materijala. Skoro svaki važan trenutak u njegovoj karijeri je dokumentovan, bilo kroz brojne i izuzetno iscrpne biografije, bilo kroz odlične dokumentarce (Penebejker, Skorseze), bilo kroz novinske tekstove i televizijske emisije. Kako ste izvršili selekciju podataka za ovu knjigu?
Drago mi je što ste me to pitali i time mi dali priliku da malo obrazložim svoj koncept. Nije mi bila želja da napišem nekakvu “standardnu” biografiju Boba Dilana, ma koliko njegov život bio prepun događaja i na mnogo načina uzbudljiv; težio sam tome da napišem stvaralačku biografiju, te sam se u njegovoj životnoj priči usredsređivao ponajprije na one segmente koji su uticali na njegovo umjetničko stasavanje i odredili njegov stvaralački put, a onda i na neke od onih za koje mi se činilo da mogu da doprinesu potpunijem osvjetljavanju njegove složene i zagonetne ličnosti. Sve što se nije uklapalo u makar jedan od ta dva kriterijuma, koliko god samo po sebi bilo zanimljivo, u ovoj knjizi nije našlo mjesta.
Opredijelili ste se za relativno linearnu, hronološku biografiju koja prati Dilanov život i djelo od rođenja u Dulutu u Minesoti do današnjice. Antrfilei u knjizi sastoje se od prikaza Dilanovih albuma zasnovanih na Vašim prethodno objavljenim tekstovima. Koje su prednosti ovakve strukture knjige?
Poetiku odmetništva sam stvarao sa željom da bude podjednako zanimljiva kako onima koji nisu pretjerano upućeni u Dilanov život i rad, tako i onima koji odlično poznaju njegovo djelo. Za ove prve, možda je najbezbjednije linearno čitanje ove knjige - od početka pa, neskromno se nadam, do kraja: na taj način, ako sam svoj zadatak dobro obavio, trebalo bi da steknu cjelovit uvid u lik i stvaralaštvo ovog umjetnika. Oni drugi, koji su s Dilanom odavno bliski, mogu da čitaju knjigu i “na preskok”, u zavisnosti od toga koji ih period u određenom trenutku zanima; prikazi albuma u takvom čitanju mogu da posluže kao svojevrsni “znakovi pored puta”, namijenjeni lakšem snalaženju čitalaca u vremenu i prostoru, ali i preispitivanju stavova prema dobro znanim albumima iz Dilanovog bogatog opusa. Stoga bi nekakav alternativni naslov ove knjige mogao da glasi “Dilan za početnike i one koji to odavno nisu”. Naravno, samo ukoliko sam uspio da ostvarim svoju početnu namjeru - no o tome neka sude čitateljke i čitaoci.
Vaša prethodna knjiga o rokenrolu je zbirka eseja “Doba heroja”, u kojoj je nekoliko eseja posvećeno upravo Dilanu. Zašto više nema velikih heroja popularne muzike, mada i dalje ima autora koji objavljuju odlične albume? Kako je rok pobuna postala komercijalizovana i pacifikovana u potrošačkom društvu?
Živimo u vremenu koje nije naklonjeno herojima, u kome oni po pravilu nailaze na ravnodušnost ili porugu. Većini koja je sklona sebičnom udovoljavanju vlastitim trenutnim potrebama, lakše je da bezdušno ismijava one koji se i dalje rukovode odavno demodiranim plemenitim idealima, nego da prizna sopstvenu niskost i ništavnost. Heroja, dakle, ima: to su svi oni koji beskompromisno slijede svoj životni i stvaralački put, ne mareći za to da li će se pritom nekome dopasti, odnosno koliko će “lajkova” skupiti. Zbog toga vrlo često svjesno ostaju na margini ili u drugom planu - ali traju duže, mnogo duže. Dilan je dobar primjer takve nepotkupljivosti: i on je tokom godina nerijetko bivao skrajnut do ruba nestajanja, ali se uvijek vraćao jači. Potrošačko ga je društvo - da dotaknem i završni dio vašeg pitanja - po pravilu više voljelo onda kada je isporučivao ono što se od njega očekivalo, s tim što je on to činio samo onda kada je to bilo u skladu s njegovim unutrašnjim umjetničkim glasom, pa je umio da bude podjednako ubjedljiv protestni pjevač i izvođač starih šlagera ili božićnih pjesama. To, međutim, nije ubilo buntovnika u njemu; njegova se pobuna danas ne ogleda u želji da popravlja svijet (od tog uzaludnog posla odavno su i veći idealisti digli ruke) koliko u riješenosti da nepokolebljivo ostane - da se poslužim britkim riječima pjesnika Zorana Kostića Caneta - isti, poseban, slobodan i samo svoj.
Uprkos tome što je šezdesetih godina bio aktivan u borbi za ljudska prava, Dilan je znao da se pjesme ne mogu svesti na poruke i slogane. Namjerno je davao apsurdne i kontradiktorne odgovore na pitanja o porukama svojih pjesama i poigravao se s klišeima koje su intelektualno lijeni novinari željeli da mu nametnu. Koliko su titule glasa generacije, proroka, borca za potlačene itd. ipak bile opravdane uprkos njegovom protivljenju?
Umjetnik teško može da predvidi na koje će načine njegovo djelo uticati na poklonike i sljedbenike. Stoga smatram da je Dilanova odbojnost prema pomenutim titulama bila i ostala sasvim iskrena, posebno kada je riječ o njegovoj slavi “protestnog pjesnika” iz prve polovine šezdesetih. Njegovi stihovi postajali su parole, a njegove pjesme izrastale u himne bez njegove želje da se to dogodi. Osobenjak i odmetnik kakav je on oduvijek bio, nikada se nije dobro osjećao u masi, čak ni onda kada je koračao među njenim predvodnicima. Naročito ne tada. A titule jesu bile opravdane, pored ostalog i zato što ih je sticao sasvim spontano, ali prije svega zbog neprolazne snage njegovog muzičko-poetskog izraza: pitanja i odgovori koje je posijao još uvijek huče u vjetru oko nas.
Sve počasti koje je dobio, Dilan je prihvatio na svoj jedinstven način, pod sopstvenim uslovima, a nije dozvolio da ga one oblikuju. Jedno od najboljih poglavlja ove knjige bavi se raspravama oko Dilanovog dobijanja Nobelove nagrade. Možete li da objasnite čitaocima zašto smatrate da je Dilan zaslužio Nobelovu nagradu?
Zaslužio ju je prije svega kao kompletna umjetnička ličnost, kao precizni seizmograf i bespoštedni dijagnostičar dramatičnih promjena koje su obilježile njegovo i naše vrijeme, kao umjetnik kroz čije se djelo u vječno aktuelnim temama prelama čitava istorija duhovnih i moralnih uzleta i sunovrata čovjeka i čovječanstva. Odluka koju je Nobelov komitet donio te 2016. godine bila je mali korak za Dilana, ali veliki za Nobelovu nagradu.
Vaša knjiga će biti predstavljena u Crnoj Gori. Očekujete li veliki broj posjetilaca koje zanima Dilan? Možete li da poredite publiku na promocijama Vaših knjiga koje se bave engleskom književnošću i onih koje se bave rokenrolom? Da li Dilan danas u Crnoj Gori i Srbiji pretežno zanima generaciju bejbi bumera ili je podjednako važan i mlađim generacijama?
Nikad ne očekujem veliki broj posjetilaca: tako je lakše i bezbjednije. Bude li ih dovoljno, zasluge za to pripisaćemo isključivo Bobu Dilanu, a to bi ujedno bio i lijep odgovor na vaše pitanje koga on danas zanima i kome je važan. Izvjesno je da je važniji nama koji ga pamtimo iz vremena kad je bio mlad (a mi još mlađi), ali je podjednako sigurno da on i danas ima šta da kaže svakom ko je spreman da ga sasluša, bez obzira na generacijsku pripadnost. Inače, nema vidljive razlike između publike na “rokenrol književnim promocijama” i onim “običnim”: suštinski, to je ista publika, povezana istim interesovanjima. Jer, rokenrol je književnost, a književnost rokenrol. O tome možda ponajbolje svjedoči upravo Bob Dilan.
Bonus video:
