Najveća razmjena zarobljenika između Istoka i Zapada od Hladnog rata prošle sedmice slavila se kao trijumf u Vašingtonu i Moskvi. Ali su porodica i prijatelji zatvorenog nobelovca i drugih zatočenih protivnika predsjednika Aleksandra G. Lukašenka, dugogodišnjeg diktatora Bjelorusije, ostali zbunjeni i duboko razočarani.
Bjelorusija je učestvovala u razmjeni, oslobodivši njemačkog državljanina koji je bio osuđen na smrt, ali nije oslobodila nijednog od svojih skoro 1.400 zatvorenika koje je organizacija za ljudska prava Vjasna klasifikovala kao političke, dok je Rusija to učinila.
“Veoma smo tužni što nijedan Bjelorus nije oslobođen”, rekla je Alena Masljukova, aktivistkinja iz Vjasne. Dodala je da “Bjelorusija ima više političkih zatvorenika nego Rusija: 1.400 u Bjelorusiji u poređenju sa 700 u Rusiji”, ali za razliku od Rusije, Bjelorusija nije bila pod stalnim pritiskom da oslobodi svoje zatvorenike.
To bi moglo biti zato što se Bjelorusija, koja ima manje od 10 miliona ljudi i koju od 1994. godine vodi Lukašenko, široko posmatra kao ekscentrična ruska marionetska država i, uprkos kontinuiranom teroru, ne privlači veliku pažnju.
Međutim, izostavljanje bjeloruskih zatvorenika iz prošlosedmične opsežne razmjene izazvalo je pitanja o tome zašto protivnici Lukašenka u inostranstvu, predvođeni Svetlanom Tihanovskajom, samozvanom nacionalnom liderkom Bjelorusije, nisu uspjeli da učine da oslobađanje zatvorenika bude prioritet za Sjedinjene Države i druge zapadne vlade.
To je u oštrom kontrastu sa ruskim opozicionim pokretom u egzilu, koji se energično borio za oslobađanje ruskih disidenata.
Kancelarija Tihanovskaje u Vilnjusu, glavnom gradu Litvanije, poslala je prošle sedmice poruku zapadnim diplomatama priznajući da “postoji percepcija kod dijela društva i stručnjaka da nismo učinili dovoljno da pitanje bjeloruskih političkih zatvorenika bude prioritet kako bi se osiguralo njihovo uključivanje” u razmjenu zatvorenika. To, kako se navodi, nije tačno.
Među onima koji su u zatvoru u Bjelorusiji je i suprug Tihanovskaje, Sergej.
Takođe je iz razmjene isključen Ales Bjaljacki, osnivač Vjasne koji je 2022. godine dobio Nobelovu nagradu za mir. On izdržava desetogodišnju kaznu u Bjelorusiji zbog svoje uloge u velikim, nacionalnim protestima 2020. godine, koji su bili izazvani gnijevom javnosti zbog tvrdnje Lukašenka da je odnio ubjedljivu pobjedu - šestu uzastopnu - na izborima obilježenim prevarom.
Supruga gospodina Bjaljackog, Natalija Pinčuk, živi u Norveškoj, koja je, kao dio razmjene u četvrtak, oslobodila ruskog špijuna koji se lažno predstavljao kao Brazilac. Ona je rekla da je bilo srceparajuće za nju i za zatvorene Bjeloruse što niko od njih nije oslobođen. Dodala je da nije imala pojma da se pregovara o razmjeni sve dok se nije desila.
Poljska, koja je kao dio razmjene oslobodila španskog-ruskog novinara uhapšenog 2022. godine pod optužbom za špijunažu blizu poljsko-ukrajinske granice, takođe je ostala praznih ruku. Lukašenko je odbio poljske zahtjeve da oslobodi Andžeja Poczobuta, etnički poljskog novinara i aktivistu za manjinska prava u Bjelorusiji, koji je prošle godine osuđen na osam godina zbog optužbi za ugrožavanje nacionalne bezbjednosti.
“Zašto oslobađanje bjeloruskih političkih zatvorenika nije prioritet za Zapad?”, pitala je Tatjana Homič, sestra Marije Kolesnikove, koja je postala simbol otpora Lukašenku. Gospođa Kolesnikova je pomogla u vođenju protesta 2020. godine i, nakon što su je bezbjednosne snage kidnapovale, pocijepala je svoj pasoš kako bi izbjegla da bude izbačena iz Bjelorusije.
Taj čin hrabrog prkosa učinio ju je herojem za mnoge Bjeloruse i, u slučaju njenog eventualnog oslobađanja iz zatvora i prisilnog egzila na Zapadu, potencijalnim liderom fragmentiranog opozicionog pokreta u egzilu i suparnicom Tihanovskaje.
Tihanovskaja, predsjednička kandidatkinja na spornim izborima 2020. godine, pobjegla je u Litvaniju ubrzo nakon što je proglasila sebe pobjednikom na izborima. U egzilu se borila da umanji brutalnu kontrolu moći bjeloruskog lidera i njegovu sve bližu alijansu sa i zavisnost od ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Lukašenko je odolijevao slanju bjeloruskih trupa u Ukrajinu kao podršku Putinovim snagama, ali je dozvolio da se njegova zemlja koristi kao polazna tačka za rusku vojsku i, uz pomoć ruskih bezbjednosnih snaga, ugušio je pobune u zemlji.
Pristalice Tihanovskaje su tvrdile da su odgovorne za napade na ruski vojni avion i željezničke pruge unutar Bjelorusije, ali su skoro sve te napade zapravo izvele ukrajinske bezbjednosne službe. Nema dokaza da vlada u egzilu koju ona vodi ima značajnu podršku unutar Bjelorusije.
Za neke, izostavljanje bjeloruskih političkih zatvorenika iz razmjene naglasilo je probleme pokreta u egzilu koji je dobio milione dolara zapadne pomoći, ali je imao poteškoća da se njegov glas čuje unutar Bjelorusije ili u zapadnim prijestonicama.
Tihanovskaja je izgubila svog glavnog zagovornika unutar američke vlade 2022. godine kada je okončan mandat ambasadorke Džuli Fišer, koja je od 2020. služila kao specijalna izaslanica SAD-a za Bjelorusiju. I sama sa sjedištem u Vilnjusu, bila je glasni zagovornik bjeloruske opozicije u egzilu.
U nastojanju da se daju vjetar Tihanovskaji, više od 200 bjeloruskih aktivista u egzilu okupilo se prošle sedmice u Vilnjusu i proglasilo je “nacionalnim liderom” do trenutka kada Bjelorusija bude održala slobodne i poštene izbore ili dok ona ne odstupi.
Na tom skupu nisu učestvovale pristalice nekoliko zatvorenih političkih lidera koji su u sukobu sa Tihanovskajom. Među njima je Viktor Babariko, popularni bivši bankar koji je u zatvoru od 2020. godine i, prema nekim analitičarima, koji bi imao najbolje šanse da porazi Lukašenka na slobodnim izborima. Bjeloruska KGB služba ga je uhapsila neposredno prije izbora 2020. godine kako bi spriječila njegovo kandidovanje.
Artem Šrajbman, bjeloruski politički analitičar koji sada živi u Varšavi, izrazio je žaljenje što su “bjeloruske demokratske snage” godinama “vodile diplomatiju sa Zapadom u vezi sa Bjelorusijom, ali nisu uspjele da pitanje političkih zatvorenika postave kao prioritetno pitanje”. To je, kako je dodao, značilo da zatvorenici u Bjelorusiji “nisu postali dio agende” prije prošlosedmične razmjene, iako je Lukašenko bio uključen i pristao da oslobodi njemačkog zatvorenika, Rika Krigera.
Dok su ruski aktivisti u inostranstvu stavili sudbinu zatvorenih sunarodnika u središte svojih napora u lobiranju, bjeloruska opozicija se fokusirala na rušenje Lukašenka.
“Nažalost, mnogi napori demokratskih snaga u posljednjih nekoliko godina nisu doveli do oslobađanja ljudi. Dugo vremena prioritet je bila promjena režima, što bi moglo dovesti do oslobađanja svih političkih zatvorenika”, rekla je sestra Kolesnikove.
Ruski disidenti u inostranstvu takođe vide promjenu režima kao svoj krajnji cilj, ali, svjesni da će to vjerovatno potrajati godinama, lobirali su kod zapadnih vlada da pokušaju da osiguraju oslobađanje pojedinačnih zatvorenika. Oni su igrali važnu ulogu u pritiskanju Vašingtona da se zauzme za slučajeve zatvorenih ruskih disidenata kao što su Vladimir Kara-Murza i Ilja Jašin, dva Rusa oslobođena prošlog četvrtka.
Insistirajući u svojoj poruci diplomatama da “pitanje političkih zatvorenika ostaje prioritet”, kancelarija Tihanovskaje zatražila je od zapadnih vlada da obezbijede novac za finansiranje Međunarodnog humanitarnog fonda za žrtve represije u Bjelorusiji, tijela osnovanog za podršku bivšim i sadašnjim zatvorenicima i njihovim porodicama.
Međutim, negodovanje u nekim krugovima je izazvalo to što tim Tihanovskaje, koji već prima obilnu finansijsku podršku sa Zapada, sada pokušava da iskoristi pitanje zatvorenika kako bi izvukao više novca.
prevod: S. Strugar
Bonus video:
