U nedjelju 55 miliona Turaka odlučuje o predlogu Ustava koji bi moć i formalno skoncentrisao u rukama predsjednika zemlje. Ovdje ćete pronaći odgovore na najvažnija pitanja koja prate ovaj referendum.
O čemu se zapravo radi?
Turci će se na referendumu izjašnjavati o tome da li njihova država treba da sa parlamentarnog pređe na predsjednički sistem vladavine. Tako bi se mjesto premijera ukinulo, a predsjednik, kojeg direktno bira narod, bi bio istovremeno i šef vlade i šef države – kao recimo u SAD.
Time bi se predsjedniku dodijelila veća ovlašćenja: mogao bi da planira budžet, imenuje ministre i sudije, ali i da ih razrješava dužnosti, i mogao bi da u određenim oblastima donosi i dekrete. Mogao bi da raspusti parlament, raspisuje izbore, uvodi vanredno stanje, komanduje vojskom i postavlja rektoe univerziteta. Takođe bi šef države mogao da bude i član političke partije. Do sada je on formalno morao da istupi iz partije i neutralno obavlja dužnost.
Ukratko, sva vlast bi se skoncentrisala u rukama predsjednika, a on se trenutno zove Redžep Tajip Erdogan. Erdogan još od 2005. pokušava da nanovo definiše predsedničku službu. Vjetar u leđa mu je bio propali puča prošlog leta. On od tada argumentuje da su neophodne radikalne promjene.
Ko želi promjenu ustava?
Većina onih koji podržavaju Erdoganovu Partiju pravde i razvoja (AKP) će zaokružiti evet (da). To nije iznenađenje. Oni tvrde da su ustavne reforme neophodne kako bi se vlada modernizovala i bila u poziciji da prevlada sve izazove na današnjim političkim poljima.
Jače krilo desničarske Partija nacionalističkog pokreta (MHP), koja tradicionalno odbija predsednički sistem, ipak podržava reforme ustava. Postoje glasine da je šefu MHP Devletu Bahčeliju obećano mjesto potpredsjednika.
Ko je protiv?
Reformu ustava odbacuju druge dvije snažne turske partije. Tu su kemalisti iz Republikanske narodne partije (CHP) i levičarska Narodna demokratska partija (HDP), koju uglavnom podržavaju Kurdi. Grupe koje se bore za ljudska prava i demokratski pokreti takođe navijaju za hayir (ne).
Njihovo obrazloženje glasi: ustavne reforme zvanično ustoličiti Erdogana kao diktatora. Ako se na prihvate ustavne reforme to će Erdoganu omogućiti da se za predsjednika kandiduje i 2019. i 2024. Što znači da bi on mogao da ostane na vlasti do 2029.
Da li bi to bio kraj turske demokratije?
Pojedini elementi podjele vlasti ostaju i u promenjenom ustavu. Parlament bi tako mogao da u određenim oblastima preglasa odluke predsjednika, mogao bi da osniva anketne odbore ili čak dvotrećinskom većinom predsjednika liši funkcije.
Ali, već sada je vlada pod Erdoganom uspjela da podrije demokratsku, pravnu državu: opozicioni političari se hapse i šikaniraju. Nakon propalog puča je otpušteno 2.700 sudija. Tako da je teško i zamisliti da će Turska postati više demokratska ako sadašnji predsjednik dobije još više moći. Evropska komisija je moguću koncentraciju moći predsjednika označila kao „pretjeranu“.
Da li će Turci u inostranstvu odlučiti?
Prema podacima turske vlade, u inostranstvu živi 5,5 miliona Turaka, samo u zapadnoj Evropi njih 4,6 miliona. Ukupan broj stanovništva u Turskoj je oko 80 miliona, od toga je 55 miliona s pravom glasa. Tako da bi Turci, koji žive u inostranstvu, mogli na referendumu da odigraju određenu ulogu. Zbog toga su obje strane pokušavale da dobiju podršku Turaka u Austriji i Holandiji, a prije svega u Nemačkoj u kojoj živi oko 1,4 miliona Turaka s pravom glasa. Oni su glasali ranije.
Međutim, malo je vjerovatno da će glasovi Turaka iz inostranstva odlučiti. Zajednica njemačkih Turaka je duboko podijeljena na one koji podržavaju Erdogana i one koji mu se protive. Vodeće tursko-njemačke ličnosti su pozvale birače da uopšte ne glasaju. A treba pomenuti da je na posljednjim parlamentarnim izborima Erdoganova AKP u Nemačkoj osvojila 60 odsto glasova njemačkih Turaka. U Turskoj je AKP dobila oko 50 odsto.
Kako je uticaj na odnose sa EU?
Bez obzira na ishod referenduma, odnosi Turske i Evrope su već sada teško narušeni. Turska vlada je u drugim evropskim zemljama špijunirala turske građane, Erdogan je optužio kancelarku Angelu Merkel i druge šefove vlada evropskih zemalja da „primjenjuju nacističke metode“.
Samo to je već bilo dovoljno da se pristupni pregovori s Turskom stave na led. A ako ustavne promjene prođu, Erdoganovi kritičari će sa sigurnošću argumentovati da Turska ne zadovoljava demokratske standarde da bi bila primljena u EU.
NATO je druga stvar. Istina je da postoje pojedini glasovi koji pozivaju na to da se Turska isključi iz alijanse, ali obostrani interesi su preveliki tako da je malo vjerovatno da će se to dogoditi. Zapadnoj Evropi je potrebna saradnja sa Turskom kako bi kontrolisala kretanja izbjeglica sa Bliskog istoka ka evropskom kontinentu.
Šta kažu ankete?
Istraživanja javnog mnjenja ionako treba uzimati sa rezervom, a pogotovo u Turskoj – svi koji tamo vrše ankete u biračkom tijelu su naklonjeni jednom ili drugom taboru, mada češće Erdoganu. Novinska agencija Rojters je izvukla prosjek osam posljednjih anketa koje smatraju relevantnim: po tome je 50,8 odsto građana za ustavne promjene. Očekuje se tijesna trka.
Bonus video:
