"Svi sanjamo neke ružičnjake tamo negdje iza horizonta, umjesto da uživamo u ružama koje cvjetaju svakoga dana pod našim prozorima"
Podstaknuta citatom Dejla Karnegija odlučih da “pomirišem ruže” koje su na dohvat ruke i predstavim magične ružičnjake nikšićke Župe. Zna se da će neko reći zašto nijesam pisala o Lukavici i Velikom i Malom Žurimu, o Prekornici, Jerininom gradu, Gradini, Bjeloševskoj bari, Nikšinom stećku… Svjesno sam “otvorila” samo prvu stranicu sa namjerom da u vama probudim želju da dođete u Župu i uvjerite sa da je Šekspir bio u pravu i da “jedan dodir prirode može cijeli svijet da učini rođacima”.
Manastir Svetog Luke
Između sela Jugovića i Liverovića, na padini iznad rijeke Gračanice, ušuškan u zelenilo, nalazi se ženski manastir Sv. Luke, u narodu poznatiji kao Župski manastir. Odolijevao je manastir svim nedaćama, bivao jači od svih osvajača i danas je mjesto gdje Župljani, ali i putnici namjernici, rado okrijepe svoju dušu.
Legenda kaže da je u 13. vijeku unuka Vukana Nemanjića osnovala manastir koji se do Kosovskog boja nalazio u mjestu Orašje, ispod brda Gradine, na desnoj obali Gračanice. Predanje kaže da se u 15.vijeku odvalila velika stijena koja se nalazila iznad manastira i porušila njegov dobar dio hrama. Novi je sagrađen sa druge strane Gračanice, ispod Vodičkog vrha.
Palili su ga i pljačkali Turci, Austrougari, Italijani, ali on je opstao. Sadašnju crkvu Sv. Luke sagradio je knjaz Nikola Petrović, 1881. godine, za, kako stoji iznad ulaznih vrata crkve, “dušu svom stricu knjazu Danilu”. Arhimandrit Nikodim Janjušević je 1928. godine podigao konak manastira.
Sadašnje sestrinstvo je u manastiru od 1997. godine. Tridesetak monahinja potrudilo se da manastir sa svojom okolinom postane prava oaza mira i spokoja, a pod njihovim prstima nastaju unikatne odežde s likovima svetitelja, epitrahilji, barjaci, ali i ikonopisi, duborezi, grnčarija.
Tvrđava, karaula, Voltica...
Knjaz Danilo Petrović uspio je da od nikšićkog kapetana Hamze Mušovića izdejstvuje da se na blagom uzvišenju u Starom selu 1854. godine napravi karaula, tvrđava koja bi služila za pregovore sa Turcima. Kula, prizemlje i sprat, građena na “volat”, sa debelim zidovima i obiljem puškarnica, zbog gradnje je dobila naziv Voltica. Tvrđava je imala dva topa i posadu od 20 vojnika. Nakon pobjede crnogorske vojske na Grahovcu 1858., godinu kasnije dolazi do razgraničenja Crne Gore i Turske, a zahvaljujući Voltici Župa je ušla u sastav Crne Gore. Iako je Ali-paša zahtijevao da Župa i dalje ostane u sastavu turske države, francuski i engleski predstavnici podržali su zahtjev crnogorskog predstavnika, da se kuća ne može graditi na tuđem zemljištu.
Tvrđava je bila aktivna do 1880. godine a nakon toga je kralj Nikola karaulu poklonio Grujici Stojanoviću zbog zasluga prilikom oslobođenja Bara. Dvije potomkinje porodice Stojanović živjele su na gornjem spratu tvrđave do 1960. godine. Zub vremena, zemljotres iz 1979. godine, ali i nebriga, uradili su svoje. Obrasla šibljem i drvećem, djelimično urušena, Voltica, koja za Župljane ima simboličnu i istorijsku vrijednost, čeka na zasluženu restauraciju i valorizaciju.
Zabran kralja Nikole
Oko tri kilometra makadamskog puta vode do mjesta gdje je kralj Nikola sa gostima iz zemlje i inostranstva išao u lov. Na vrelu Gračanice, iznad Gornjeg Morakova smješten je prirodni dragulj - zabran kralja Nikole, mjesto gdje turisti dođu, nadišu se čistog vazduha, pa preko Maganika odu na Kapetanovo jezero. Kralj Nikola je zabran, područje izuzetno bogato florom i faunom, dobio na poklon od župskog plemena Marojevići i koristio ga je ne samo za lovište, već i za odmor. Nekada se na izvoru kralja Nikole nalazila mesingana česma, dar Viktora Emanuela, zeta crnogorskog suverena, koju je neko otuđio.
Markirane biciklističke i pješake staze, stijena za alpiniste, prelijepa priroda, samo su neki od razloga zbog kojih svake godine brojni turisti obiđu zabran.
Kada je Liza Meklejn, direktorica Nacionalnog Demokratskog instituta SAD-a, prvi put došla u zabran toliko se oduševila da je sljedeći put dovela prijatelje da im pokaže novootkrivenu ljepotu Crne Gore.
Kapetanovo jezero
Preko površinskog kopa Zagrad, Luka i Bara Bojovića i Nikšinog kiljana stiže se do ledničkog jezera koje je ime dobilo po kapetanu Mušoviću. Kapetanovo jezero, koje je polazna tačka većine planinarskih tura ka Kapi Moračkoj, nalazi se na 1.678 metara nadmorske visine.
Nekada su na tom mjestu, legenda kaže, kolo vodile vile, danas oni koje je opčinila bistrina tamnozelene vode u kojoj se ogledaju stijene i vrhovi. Na mjestu današnjeg jezera kapetan Mušović, prema predanju, imao je katun iznad koga se, u planinskim stijenama, nalazio izvor u čijim su se vodama, pod okriljem noći i sakrivene od očiju ljudi, kupale planinske vile. Pred zoru vila koja je poslednja odlazila zatvarala bi izvor do narednog okupljanja. Jedne noći izvor ostade otvoren i voda poplavi Mušovićev katun i okolne dolove. Tako nasta Kapetanovo jezero koje, kada se gleda sa visine, podsjeća na raširena leptirova krila. Kako je Tagora zapisao “leptiri odbrojavaju ne mjesece, nego momente, i imaju dovoljno vremena”, onda i čovjek koji broji, ne momente, nego godine, ima dovoljno vremena da dođe na Kapetanovo jezero, u čijoj blizini se, na oko 40 minuta hoda, nalazi Manito jezero, nazvano po nesrećnom slučaju (u njemu se jedan momak utopio).
Maganik
Iako nije “krov svijeta” kada se popnete na Maganik imate utisak da je svijet “pod vama” - sve je tako blizu, a tako daleko. Na dohvat ruke, a prstima ne možete da ih dodirnete, nalazi se lavirint vrhova - Međeđi, Petrov, Kokotov vrh, Žuta greda, Rogođed, a svi dosežu visinu od preko 2.000 metara. Oštri vrhovi planinskih grebena Maganiku daju surov izgled koji ipak nije uplašio brojne turiste, posebno speleologe, kojima su primamljive jame koje se nalaze u ovom dijelu Župe.
Stranicu ću zatvoriti, onako kako sam i počela, citatom, jer kada vam prifale riječi pozajmite ih od onih koji su majstori u tome.
“Sreća - to je biti sa prirodom, gledati je i s njom govoriti” - Lav Tolstoj.
Galerija
Bonus video:
