Podgoričanin Siniša Vukčević razbija predrasude svima koji za ekonomiste misle da nemaju umjetničku notu ili da su proračunati i nezanimljivi.
Direktor Kembridž centra crta karikature i pravi animacije, gaji ljubav prema automobilima, a bavio se i njihovim dizajniranjem.
Karikatura i animacija su za njega relativno novo otkriće, ali početke nalazi u ranoj ljubavi prema olovci.
“Olovka je moj drug od rane mladosti. Otac mi je davao slikovnice, a ja bih crtao omiljene junake. Oprobao sam se kasnije u crtanju portreta, uglavnom meni dragih osoba, a karikature su bile logičan nastavak. Za razliku od portreta, karikatura mi dozvoljava slobodu da naglasim osobenosti fizionomije i prikažem karakterne crte osobe koju crtam, kroz grimasu i naglašavanje onih djelova lica koji na mene ostavljaju poseban utisak. Karikaturalnost daje živost crtežu”, objašnjava Vukčević.
On ističe da je vrlo bitno da karikatura bude u granicama pristojnog, kako se ne bi stekao utisak podrugivanja, jer “nemamo svi isti prag tolerancije”. Inspiracije, kaže, ne fali.
“U većini slučajeva uzmem olovku u ruke onda kada vidim osobu za koju sam siguran da mogu da je nacrtam baš onako kako sam je u tom trenutku doživio. Nekada na papiru, nekada je to grafička tabla, a često ne biram ni sredstvo, ni podlogu za crtanje”, priča Vukčević.
On kaže da koristi sve što mu se učini zanimljivim u momentu. Crta murale na zidu, a nekada iskoristi i šoferšajbnu automobila poslije “afričke kiše”.
“U posljednje vrijeme koristim i program za crtanje na mobilnom telefonu da zabavim društvo i prikažem im kako ih u tom trenutku vidim. Takođe sam iskoristio svoju kreativnost za sve dizajnerske aktivnosti u vezi sa Kembridž školom, od njenog osnivanja. Svi bilbordi, baneri, flajeri, brošure, logo, memorandumi su iz moje radionice”, govori Vukčević.
Nakon slikovnica je prešao na crtanje automobila, onih sa ulice ili iz časopisa. Još kao osnovac je počeo da osmišljava nove modele, maštajući da će jednog dana imati priliku da se u nekom od njih i provoza. “U početku sam sarađivao sa emisijom SAT i Beogradskim sajmom, a onda sam odlučio da svoje radove šaljem na međunarodne konkurse za auto dizajn. Prvo je to bio Peugeot Concours Design, a poslije toga Car Design News, Designerspace, Auto(r) Zagreb i mnogi drugi. Neko je ipak vidio moje radove i 2008. godine sam dobio poziv sa Fakulteta za politehniku u Milanu da budem dio tima koji je predvodio poznati dizajner Kris Bengl. Projekat je organizovan u saradnji sa dizajnerskim studijom fabrike Lamborghini”, priča on.
Takav poziv je bio ostvarenje dječačkih želja. Vukčević kaže da je i nakon dvije godine opet dobio poziv za saradnju na drugom projektu. Ipak, koliko god primamljiv poziv autokuće Lamborghini bio, zbog obaveza u Kembridž centru ga je odbio.
“Posao rukovođenja ozbiljne institucije kao što je Kembridž zahtijeva potpunu posvećenost i dosta energije kako bi se ispoštovali strogi međunarodni standardi i sve bilo besprekorno. Moraju se postaviti prioriteti u životu, a to je u mom slučaju posao u školi. I tamo uspijevam da izrazim sebe, pa često polaznici imaju priliku da prisustvuju časovima koji su prošarani mojim animacijama i crtežima primjerenim za njihov uzrast”, govori Vukčević.
Hobi je sigurnosni ventil za stres, na njemu se ne zarađuje
Vukčević kaže da većina ljudi sa kojima se susreće ne može da shvati zašto svoje hobije nije komercijalizovao. Objašnjava da hobi tako ne bi bio relaksacija.
“Hobi je kao sigurnosni ventil za svakodnevni stres, koji se danas teško izbjegava. Kada je hobi u pitanju, ja diktiram pravila. Radim ono što hoću i kada hoću. Već 30 godina sarađujem sa kreativnim ljudima iz Teatra 303 iz Kotora, a raduje me i saradnja sa članovima grupe The Books of Knjige. Važna mi je pozitivna energija i lijepo druženje”, kaže Vukčević.
Vukčević ističe da čovjek mora voljeti ono što radi kako bi bio srećan, pa čak i ako je to uređivanje bašte.
“Osnovno zanimanje je potrebno da bismo priuštili normalne uslove života, ali i obezbijedili luksuz hobija”.
Galerija
Bonus video:
