Ideja o velikoj Srbiji je prisutna u odnosu na Crnu Goru, a revizija crnogorske nezavisnosti bi za vlast u Srbiji mogla da bude kompenzacija za gubitak Kosova i druge vojne, ekonomske i moralne sunovrate koji još traju, ocjenjuje za "Danas" Tea Gorjanc Prelević, direktorica Akcije za ljudska prava (HRA), u odgovoru na pitanje kako ocenjuje političke odnose Srbije i Crne Gore.
Prema tome, smatra ona, vlast u Crnoj Gori ima razloga za zabrinutost, jer se radi o vrlo maloj državi, sa podijeljenim stanovništvom i rizik po državnost Crne Gore je, kako ocjenjuje Gorjanc Prelević, realan. Ipak, ističe ona, sadašnji problem sa imovinom SPC u Crnoj Gori je započela sama crnogorska vlast, koja je donijela agresivan i kontroverzan zakon praćen otvoreno deklarisanim ciljem stvaranja nove crnogorske pravoslavne crkve na štetu SPC. Ovo je vrlo problematično i daje SPC legitimnu pravnu poziciju, smatra Gorjanc Prelević.
Što se tiče izjava predstavnika srpske države po ovom pitanju, ona dodaje da su one bile i kontradiktorne i infantilne i prijeteće u isto vrijeme.
"U suštini se nevješto, ali aktivno miješaju pod parolom pomoći SPC, srpskom narodu i opoziciji. Utisak je da vlasti i u Podgorici i u Beogradu napetosti oko imovine SPC koriste da homogenizuju birače pred izbore, umjesto da u opštem interesu smire tenzije. Mislim da je vlast u Crnoj Gori trebalo da u doba korone suspenduje primjenu odredbi o crkvenoj imovini, i da izbori prođu bez litija kao političkog protesta. Ovako, samo možemo da se nadamo da ova namjerno izazvana podjela ne izmakne kontroli onih koji sad manipulišu i vjerskim i nacionalnim osjećanjima osiromašenog naroda u Crnoj Gori", smatra Gorjanc Prelević.
Povod za razgovor sa Gorjanc Prelević su, kako navodi "Danas", ratni zločini koji godinama unazad opterećuju crnogorsku vlast, odnosno povezanost srpskih i crnogorskih vlastodržaca na tom „projektu“.
"Crna Gora je uspješno procesuirala samo slučajeve najtežih kršenja ljudskih prava koji se nisu neposredno ticali njene vlasti. Mislim na ubistvo fočanske porodice Klapuh na mostu na Tari 1994, koju su ubili pripadnici vojske Republike Srpske, na suđenje okrivljenom srpskom državljaninu za zločin u Štrpcima i na slučaj protiv Nikšićanina osuđenog za zločine prema civilima na Kosovu koje je izvršio kao dobrovoljac Vojske Jugoslavije. U posljednjem slučaju u kojem je neko osuđen, u vezi logora za zarobljenike sa dubrovačkog ratišta u Morinju, procesuirana su šestorica, a osuđena četvorica pripadnika JNA najnižeg ranga, dok se dobro pazilo da se niko viši ne obuhvati u komandnoj liniji. Slučajevi deportacije muslimanskih izbjeglica iz Crne Gore vojsci Republike Srpske 1992. godine, koji je naređen iz vlade i koji je izvršila policija, i etničkog čišćenja u Bukovici, gdje je učestvovala i policija, procesuirani su selektivno, bez entuzijazma, i dokrajčeni pogrešnom primenom međunarodnog humanitarnog prava od strane sudova. Kaluđerski laz je specifičan slučaj, u kome su za ubistvo civila koji su sa Kosova 1999. prebegli u Crnu Goru okrivljeni pripadnici VJ, i koji je najviše upropašten time što je vojska onemogućila istragu odmah poslije zločina", navodi Gorjanc Prelević.
Na pitanje zbog čega politička elita u Crnoj Gori "izbjegava suočavanje sa ratnom prošlošću", podsjeća da Vlast u Crnoj Gori od devedesetih nije promijenjena.
"Tako da je i pitanje odgovornosti Mila Đukanovića i nekolicine njegovih preživelih saradnika iz tog vremena tabu kojim tužilaštvo ne želi da se bavi. Tužilaštvo se u Crnoj Gori, kao i u Srbiji, u principu ne suprotstavlja interesima vrha vlasti, i to će tako trajati bar do njene smjene, a i onda je pitanje da li će u pravosuđu biti ljudi od integriteta. Međunarodna zajednica bi mogla da spriječi ovaj sistem partijske solidarnosti i nekažnjivosti, pa je zato važno da proces pridruživanja Evropskoj uniji traje dovoljno dugo."
Na pitanje kako razumije situaciju u Srbiji, gdje su, kako navodi "Danas", "trenutno na vlasti političari koji su bili aktivni i na strani zločina", tokom rata devedesetih i kakva je razlika u odnosu na Crnu Goru i njenu vlast, Gorjanc Prelević navodi da su aktuelni lideri Vučić, Dačić i Đukanović bili su na vlasti ratnih devedesetih, "i, kako kažete, aktivni na strani zločina".
"S tom razlikom što je Đukanović daleko prije Vučića i Dačića napustio „brod koji tone“, počeo da izražava žaljenje zbog rata i ostvaruje dobre odnose i u regionu i sa zapadom. Ipak, mnogi zaboravljaju da je Đukanović prvi odmak od Miloševića napravio tek krajem 1996. godine, nakon što su ratove u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH već zajednički obavili, a pošto je Milošević uhvaćen u izbornoj krađi, kada je izgledalo da ce izgubiti vlast. Od tada on vodi prozapadnu politiku koja je dovela do nezavisnosti Crne Gore, članstva u NATO i otklona od ruskog uticaja. Druga razlika u odnosu na Srbiju je u tome što Đukanovićeva retorika od razlaza s Miloševićem nije ratoborna i uvijek je antifašistička, za razliku od onoga što se moglo čuti od vlasti u Srbiji. On stranoj publici izgleda mnogo manje agresivan i nepredvidiv nego npr. Vučić, što za Balkan jeste važan faktor, pa je međunarodna zajednica potisnula sećanje na njegove rane radove i toleriše ozbiljnu korupciju. Samo, treba imati u vidu da to što vlast u Crnoj Gori iz daleka izgleda bolje od vlasti u Srbiji, ne pomaže mnogo onima koji žive pod teretom ozbiljne korupcije u Crnoj Gori. Mislim da i masovnost protesta oko crkvene imovine treba sagledati i iz tog ugla."
List podsjeća i da se približava obilježavanje godišnjice, od kako je u Crnoj Gori izvršen zločin protiv izbeglica iz Bosne i Hercegovine, poznat kao „Deportacija izbjeglica“.
"U maju i junu 1992. godine, pošto su Srbija i Crna Gora u aprilu osnovale SRJ, crnogorska policija je na zahtjev vlasti Republike Srpske, bez pravnog osnova, uhapsila najmanje 66, a prema nekim podacima i stotinu ljudi muslimanske nacionalnosti iz Bosne i Hercegovine koji su izbegli u Crnu Goru i predala ih vojsci Radovana Karadžića. Postoje zvanični dokumenti o tome da su izručeni „da posluže za razmjenu za zarobljene srpske teritorijalce“. Samo nekolicina je uspjela da preživi logore, s teškim posledicama za cio život, dok su većina stradali, nekima se ni grob ne zna. Vlada Crne Gore je poslije četiri godine parničnih suđenja 2008. godine prihvatila da isplati štetu porodicama žrtava, međutim, krivični postupak je doveo do oslobađanja svih optuženih, što zbog nepotpunog optuženja, što zbog grešaka sudova u primeni prava, koje je konstatovala i Evropska komisija. Bila je to jedna zajednička predstava pravosudnih vlasti da izgleda da se nešto procesuira, ali da ne bude rezultata. Tumačenje prava u oslobađajućoj presudi se svelo na to da državni službenici Crne Gore ne mogu da odgovaraju za ratni zločin jer Crna Gora nije učestvovala u ratu u BiH, što nije tačno ni pravno ni faktički, ali je podobno politički. I tu je ukočena vladavina prava u Crnoj Gori. Sada zbog nedelotvorne istrage tog zločina, koja obuhvata i suđenje, vodimo postupak pred Evropskim sudom za ljudska prava. Tri nevladine organizacije su tražile da se žrtvama podigne spomenik ispred stanice policije u Herceg Novom odakle su izbjeglice deportovane, da Skupština ustanovi dan sjećanja na taj zločin i da crnogorska policija uputi izvinjenje zbog tog zločina. Od svega još uvijek ništa, ali mi se okupimo svake godine 25. maja u Herceg Novom i podsjetimo sve na zločin i žrtve. Taj naš skup ipak isprati većina medija u Crnoj Gori. Inače, taj slučaj iz 1992. se odnosi i na danas aktuelna pitanja zaštite izbeglica, zasniva se na univerzalnoj pravnoj obavezi pružanja utočišta izbjeglici, koju je opjevao i Njegoš stihovima u Gorskom vijencu „utekle su k vama da uteku, a nijesu da ih pokoljete“," zaključila je Gorjanc Prelević.
Bonus video:
