Je li jedan od najvažnijih i bez sumnje najzanimljivijih slikara dvadesetog stoljeća, Đorđo de Kiriko, mogao zamisliti da će njegove slike metafizičke imaginacije nakon više od stotinu godina tako mračno korespondirati sa stvarnim slikama današnje talijanske realnosti opustošene koronavirusom. Oni kojima je poznata bizarna pojedinost da je Đorđo de Kiriko na portretu Gijoma Apolinera naslikao metu s označenim mjestom na sljepoočnici francuskog pjesnika na kojem je kasnije pretrpio ranjavanje u Prvom svjetskom ratu, mogli bi biti skloni vjerovati u mogućnosti slikarevih mračnih predskazanja.
Slike rimskog majstora, posebno one koje se smatraju najznačajnijim u njegovom stvaralaštvu, nastale od 1908. do 1920. godine, prikazuju talijanske gradove, ulice, trgove, kolonade, tornjeve, palate i spomenike u intrigantnoj atmosferi zlokobne praznine. Potrebno je ovom prilikom navesti način kako moderni majstor objašnjava značenje i smisao svog metafizičkog slikarstva. Đorđo de Kiriko govori o “metafizičkom aspektu stvari”. Ističe kako svaka stvar ima dva aspekta: jedan je onaj opštepoznat, onaj empirijske stvarnosti kojeg svi vide, odnosno percipiraju. Drugi je aspekt, kako slikar kaže “sablasni ili metafiziučki kojeg mogu vidjeti samo rijetki pojedinci i to u stanju vidovitosti ili metafizičke apstrakcije”. Ironija povijesti čini da se ekskluzivnost ovakvog slikarevog koncepta preobraća u novonastalu stvarnost izazvanu koronavirusom, stvarnost koja “vidovitost” ili “metafizičku apstrakciju” pretvara u uznemirujuću i zastrašujuću italijansku realnost. Upravo nam ta italijanska realnost vraća jasno u sjećanju spomenute De Kirikove kompozicije praznih trgova njegovih čuvenih “Piazza d Italia”, slika uznemirujuće praznine gradskih ambijenata “stroge melanholije i lirskog geometrizma” sa teškim i preciznim sijenkama objekata koje se zlokobno pružaju po tlu kao simboli smrti i znakovi onoga što je nekad obilježavalo život. Možda je najbolje proniknuo u karakter De Kirikovih slika italijanski likovni kritičar Mario de Mikeli koji u njima nalazi “atmosferu posve jasne i statične apsurdnosti”. De Mikeli ističe da se De Kirikovo slikarstvo “rađa iz sjećanja na italijansku klasičnu arhitekturu i arhitekturu devetnaesogt stoljeća”, te dodaje “samoća, tišina, bijeg u daljinu, prostorne iluzije, jasne sjene oslikane na glatkim pločnicima, sjenoviti ulazi, stari svodovi, čisti volumeni, usamljeni kipovi i katkad neki oblik života, djevojčica koja trči okrećući kolut, dva prolaznika, vlak u daljini; ipak svaki oblik života ili onoga što podsjeća na život kao da lebdi zastrt neopipljivim velom koji ga odvaja od ostalog svijeta. To je ugođaj de Kirikovih slika...”
Kakav je ugođaj slika talijanskih gradova koje danas posredstvom elektronskih medija gledamo u izvještajima o posljedicama epidemije koronavirusom. Ugođaj je upravo sablasno dekirikovski.
Proteklih dana kao posljedicu smrtonosne epidemije posmatramo upravo uznemirujuće slike stvarnosti italijanskih gradova. Kao da gledamo uvjerljivu scenografiju nekog filmskog ostvarenja u kome prizori atraktivnog ambijenta graditeljske ljepote i savršenog formalnog sklada predstavljaju nijeme svjedoke isčezle civilizacije. Tako Rim, Vječni grad, koji je kako je pisao Šatobrijan, dva puta baštinio svijet, paganski i hrišćanski, postaje kao i drugi italijanski gradovi beživotni ambijent zlokobne i stvarne De Kirikove “melanholične apstrakcije”... To je onaj fenomen umjetnosti italijanskog majstora koji su prepoznali i usvojili nadrealisti na čelu s Apolinerom i Bretonom. Upravo se aktuelna realnost urbane Italije doima nadrealnom. Berninijeve kolonade ispred bazilike Svetog Petra u Rimu svojom monumentalnom elegancijom zjape avetinjski prazne, spomenici i alegorijske skulpture doimaju se kao petrificirane aveti, popularna Piazza di Spagna je pusta. Njene “španske stepenice” postaju nalik okamenjenim slapovima beznađa što se sa vrha brežuljka s crkvicom Trinita dei Monti, slijevaju u obližnju fontanu Barcaccia.
Taj neugodni dojam pustoši de kirikovske atmosfere podjednako stvara i prizor s Milanskom katedralom. Svojom atraktivnošću filigranske izvedbe u bijelom mramoru taj stoljećima građeni, premda stlski različiti, dominantno gotički hram, među najvećima u svijetu, stoji kao blještavo priviđenje, kao snoviđenje, na glavnom milanskom trgu. Ako upotrijebimo jednu komparaciju koju je njemački romantičarski lirik, Hajnrih Hajne (uz Ničea i Šopenhauera omiljeni De Kirikov njemački autor) dao za italijanski grad Luku u Toskani, doživjevši ga kao “kamenu sablast usred bijela dana”, Duomo di Milano nam se u ovim danima može učiniti upravo takvim. Taj dojam sablasnog posebno stvara činjenica da je Božji hram zatvoren za vjernike. Monumentalna teška brončana vrata katedrale Bogorodičinog uznesenja dijele njenu mističnu unutrašnjost od vanjskog profanog svijeta. Sakralna praznina mističnog prostora odijeljena je od opustošenosti svjetovnog života. Čipkasta sruktura vanjskih oblika građevine što svojim vitkim oblicima savršeno obrađenim stremi dalekom nebu, isovremeno poprima nalik ruiniranim oblicima što se kao parafinske svijeće otapaju i cijede prema zemlji. Osamljena katedrala bez vjernika, bez ljudi koji daju smisao njenoj svetosti i ljepoti, koji čine njezin Corpus Mysticum, postaje takođe narealistička svarnost italijanske realnosti. Zvonjava zvona sa bazilika i crkava samo zvučno uvećava nelagodu koju stvaraju dekirikovski prizori opustošenih ambijenata. Talijanske bogomolje bez obreda i bez vjerničkog puka kao da zvonjavom vape dozivajući spasenje. Eho nestaje u praznim prostorima bremenitim smrću.
Ono što u pustim danima italijanske svakodnevice kontinuirano živi, što se pod sunčanim svodom neprestano kreće, jesu sjenke objekata i predmeta, sjenke spomenika i tek rijetkih prolaznika. Dekirikovske sjenke života i smrti. I dok zagonetni virus hara Evropom sijući svoju razornu moć, za sada najviše u Italiji, treba se prisjetiti De Kirikove misli, koliko god zvučala misteriozno, ili u ovom kontekstu bizarno. Slavni slikar tvrdi da se metafizičko slikarstvo, čiji je on rodonačelnik, moglo roditi samo u njegovoj domovini, na Apeninskom poluostrvu. Zagonetnost koronavirusa je poput zagonetnosti De Kirikovih slikanih sjena. Iako živog čovjeka gotovo da i nema na njegovim metafizičkim kompozicijama slikar je zapisao u svom “Il meccanismo del pensiero”: “Ima više zagonetke u sjeni čovjeka koji hoda po suncu negoli u svim religijama prošlosti, sadašnjosti i budućnosti”. Istinska religija kojoj je De Kiriko pripadao bila je njegova tajanstvena i vizionarska umjetnost, njegova “pittura metafisica”.
Bonus video:
