Posmatrano u kontekstu religijskog fenomena skloni smo pomisliti kako je u novije vrijeme, nakon španjolske gripe, hrišćanski vjernički svijet rijetko bio tako blizak tajanstvenom biću smrti kao što je to danas u pandemiji koronavirusa. Ovogodišnji katolički Veliki tjedan i nastupajuća pravoslavna Velika sedmica dani su u kojima se, posebno na Veliki petak, patnja i umiranje oboljelih vjernika od razarajućeg kovida - 19 poistovjećuje s Hristovim mukama i njegovom smrti na raspeću. U preduskršnjim danima svijest o neminovnosti smrti stvara mističnu harmoniju između umirućeg vjernika i žrtvovanog spasitelja. Prizor s raspetim Mesijinim tijelom istovremeno postaje slika straha i nade. Intimno raspeće umirućeg stvara mrak golgotskog ništavila i vjeru u blještavo svjetlo spektakularnog uskrsnuća.
Hristovo raspeće bilo je čest motiv u likovnoj umjetnosti posebno u srednjem vijeku, renesansi i baroku. Ako bi se napravio izbor samo deset vrhunskih slikarskih ostvarenja na ovu temu, među tim djelima bila bi uvrštena i Velaskezova slika “Raspeti Hrist” (Cristo crucificado) danas izložena u madridskom Pradu. Premda je slika Hristovog raspeća koju je uradio kasnogotički slikar Matijas Grinevald za oltar crkve svetog Antuna u Izenhajmu, najimpresivnija kompozicija ovog motiva, Velaskezova slika ima neke posebnosti koje je čine remek djelom majstora iz Sevilje. Raspeti Hrist je prikazan u času smrti. Oborio je glavu nakon izgovorenih posljednjih riječi: “Svršeno je”. Njegovo skladno tijelo, gotovo idealiziranih oblika (što je zasigurno uticaj talijanskih renesansnih majstora prilikom Velaskezovog boravka u Rimu) svijetle je puti koja kao da zari sopstvenom božanskom svjetlošću. Taj “lumen Cristi” daje Spasiteljevoj figuri dojam uzvišene mirnoće i skladne ljepote koja kao da navješćuje njegovo uskrsnuće od mrtvih. Hristovo tijelo je lišeno barokne dramatičnosti i patetičnih pretjerivanja. Daleko je od El Grekove manirističke izuvijanosti ili Zurbaranovog mističnog naturalizma. Tome posebno doprinosi činjenica da Isusovo tijelo nije naslikano u modricama od udaraca i ranama od bičevanja zadobijenih na putu do Golgote kao što je to Mesijino tijelo koje je naslikao Matijas Grinevald na spomenutom raspeću iz Izenhajma.
Tragovi martirija na Spasiteljevom tijelu, moglo bi se reći, diskretno su naslikani. Krv se cijedi iz rana od trnove krune, iz nosa i usta te iz desnog boka kojeg je kopljem probo rimski vojnik Longin, koji je nakon Hristove smrti povikao, kako piše u Markovom jevanđelju “Zaista je ovaj čovjek bio sin Božji”. Obilno krvarenje vidljivo je iz rana prikovanih šaka i stopala na glatkim površinama krsta. Velaskezovo majstorstvo se ogleda i u načinu kako je komponovano Hristovo tijelo. Premda je pred nama beživotan korpus slikar je izbjegao monotoniju simetrije koju umjetnicima zna nametnuti forma raspetog tijela. Iako su stopala simerično zakovana za supedaneum (dodatno postolje za oslonac nogu da se raspeto tijelo od sopstvene težine ne bi srušilo), desna strana Hristovog tijela je blago izvijena, s osloncem na desnoj nozi, dok je lijeva noga povijena u koljenu i neznatno isturena naprijed. Ta “životnost” mrtvog Hristovog tijela daje slici tajanstvenu posebnost. Potresnu veličinu naslikanog prizora čini Kristova samoća u času njegove smrti na Golgoti. Likovi podno krsta, koji se često slikaju u motivu raspeća, izostavljeni su. Neutješna Bogorodica, ucviljena Marija Magdalena i “ljubljeni učenik” apostol Ivan. Posebnost Velaskezove kompozicije čini jedan izuzetan detalj. Pola Hristovog lica je prekriveno kosom. Ta pojedinost, svjesno ili instinktivno urađena, stvara mistično jezgro kompozicije i otvara mogućnost tumačenja zanimljive simbolike. “Dvojni aspekt Boga i Bogočovjeka, ta dihotomija Boga”, kako bi rekao K.G. Jung, Velaskezovom Hristu sugerira tragičnu dimenziju. Da li polovina lica zaklonjena kosom simbolizuje onu ljudsku slabost kojom je u jednom času podleglo božansko Hristovo biće? Nevidljivi dio lica može se interpretirati kao strana njegove zemaljske sudbine, progona i poniženja kada je Hrist osjetio strah i pokolebao se u svom poslanju. Prije smrti na Golgoti Spasitelj je doživio, kako nalazimo u jevanđelju po Luki, “smrtnu borbu i molitvu”. Prije nego što će biti izdan od Jude uputio se sa učenicima na Maslinsku goru, u zaselak Getsemani. Od njih se odvojio i u samoći klečeći na koljenima započeo molitvu koja upravo dokazuje ranjivost njegovog ljudskog bića. Hrist je bio u “žalosti i tjeskobi”. Dirljive su Mesijine riječi “Oče! ako hoćeš otkloni ovaj kalež od mene! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!” U kojoj je mjeri proživljavao tu unutarnju borbu moleći da ga kalež (putir) smrti zaobiđe, odražava se na psihosomatskoj reakciji njegovog organizma. “Kad se nađe u smrtnoj borbi - piše jevanđelist Luka - još je žarkije molio, a znoj mu postade kao guste kaplje krvi što padahu na zemlju”.
Otkrivena polovina Hristovog lica na slici baroknog majstora kao da simbolizira nadilaženje njegove prolazne, dramatično proživljene slabosti. Volja Boga Oca bila je žrtvovanje svog sina. Zato je mirnoća lica Hristove pognute glave izraz snage trpljenja i veličine otkupiteljske moći. Ta uzvišena mirnoća naslikanog prizora Mesijine smrti potvrđuje spomenutu sposobnost dvorskog slikara španskog kralja Filipa IV da se podjednako superiorno izražava u svjetovnim i sakralnim motivima. Svojim slikarskmi genijem, svojom umjetničkom “čarolijom” kako bi rekao E. H. Gombrih, Velaskez je ostvario nenadmašne portrete kralja i kraljice, infanta i infantkinja u njihovim raskošnim odjećama, gdje se vidi istančan smisao za kolorit, za bogatu strukturu slikane materije. Nasuprot takvim motivima asketski izraz “Hristovog raspeća”, u svojoj formalnoj jednostavnosti živi mističnu tajnu žrtvovane smrti na Golgoti.
Aktuelizovanje značenja ovog remek djela španske barokne umjetnosti u preduskršnjim danima, kada trijumfuje smrt izazvana koronavirusom, samo potencira vjernički odnos prema smrti koja je u hrišćanskoj eshatologiji prva od “četiri posljednje stvari” (ostale su sud, raj i pakao). Pandemija kovida 19 podsjetila nas je na smisao i značenje srednjovjekovnih priručnika o “umijeću umiranja” (Ars moriendi) isčezle iz svijesti i prakse modernog čovjeka. Ti su priručnici u vrijeme velikih epidemija, kuga i ratnih stradanja nastojali učiniti smrt lakšom i podnošljivijom. Raspeti Hrist daje nadu u uskrsnuće umirućem vjerniku. Ta nada čini podnošljivijim njegove posljednje ovozemaljske dane.
Bonus video:
