Posljednjih mjeseci društvene hronike koje prate događanja na svjetskoj umjetničkoj sceni i oko nje, posebno su zaokupljale javnost postignutim višemilionskim cijenama umjetničkih djela na aukcijama. Sotebi je tako bilježila rekordne cijene - desetine i stotine miliona dolara za jedno umjetničko djelo. Ređali su se spektakularni dosezi za slike Leonarda, Van Goga, Pikasa, Bejkona, Frojda, Hirsta, Kunsa...
Ova je godina po svemu sudeći obilježena zbunjujuće rekordnim cijenama djela slikara uličnih grafita koji je u javnosi poznat kao Banksi, a čiji je identitet još uvijek neotkriven. Taj tajnoviti umjetnik je 2018. godine izazvao svojevrsnu senzaciju na aukciji u londonskom Sotebiju kada je njegova slika srednjeg formata “Djevojčica s balonom”, uokvirena u masivnom zlatnom okviru postigla cijenu od 1,4 miliona funti. Tek što je zadnja ponuda bila fiksirana i zvanično objavljena prodaja, senzacija se pretvorila u neočeivano iznenađenje koje je gotovo šokiralo sve prisutne. U masivnom okviru se nalazio rezač papira kojeg je montirao ovaj umjetnik tajnog identiteta i kojeg je aktivirao čim je cijena slike bila proglašena konačnom. Skriveni je mehanizam počeo izrezivati sliku u vertikalnim simetričmim trakama koje su izlazile iz okvira i slobodno visile u prostoru. Dvije trećine kompozicije su bile uništene. Međutim, u jednom momentu mehanizam je otkazao i autorova zamisao da se cijela slika izreže nije se ostvarila. Banksi je u video dokumentu naknadno pokazao kako je montirao uređaj i isprobavao njegovo funkcioniranje. Likovni kritičar i direktor Sotebija Aleks Brunzik je zbunjenoj vlasnici tek kupljene slike kazao, tješeći je, da je ovo djelo sada čak vrednije. Opravdanje za ovakav dodatno kreativni čin pokušao je objasniti umjetnikovom primjenom one poznate Pikasove izjave: “Poticaj za uništenjem je takođe kreativni nagon”. Kratkotrajni efekat je postignut. Svijet je pričao o neobičnom djelu tajnovitog autora. Gopođa koja je bila vlasnica “Djevojčice s balonom”, sada mehanički “dorađenog” i vrednijeg umjetničkog djela, nakon izvjesnog vremena dala ga je ponovo na aukciju. Slika je postigla veću cijenu od one koja je bila svojom visinom iznenadila svjetsku kulturnu javnost. U slučaju Banksija umijeće manipulacije palo je na plodno tlo. Tajnoviti umjetnik osrednjim radom postiže astronomsku cijenu. Tajnovitost ličnosti i mediokritesko djelo uz savršenu promociju donose željeni rezultat. Iznova se postavilo pitanje je li kvalitet ovog djela adekvatan postignutoj cijeni. Moć umijeća onih kojima služi umjetnost da ostvare enormnu materijalnu dobit dovedena je do savršenstva. Svi akteri spektakla su zadovoljni. Kupci ulažu novac u sigurno, aukcijska kuća i prodavač odlično zarađuju a umjetnik dobija auru genijalnog stvaratelja.
Međutim, uprkos ovakvoj činjenici ipak postoji utemeljena sumnja koja, iako nema uticaja na stanje aktuelnih stvari, ukazuje na neograničenu moć manipulacija. Za ovaj trik s rezanjem slike nalik onim efektima kakvi se postižu sa scenografijama u tetarima za djecu, imao je kao pokriće Pikasovu navedenu izjavu. Svako ko se bavi umjetnošću praktično ili teorijski mora znati da se Pikasova izjava ne može i ne smije shvatati buklvalno. Španski majstor govori o kreativnom nagonu, o procesu koji se događa tokom stvaranja slike kada dolazi do preobrazbe forme, kada se rastjelovljuje tijelo, razlama lik, kada se uništava klasični likovni kanon u ime nove estetike, koja ostaje u domenu medija slike i tako se uništenjem jednog koncepta stvara drugi. Ali i taj drugi je takođe u zakonitosti likovnog. “Slika je uvijek slika šetao ti na plaži ili po mjesecu”, govorio je Pikaso. Ključna rečenica koja govori o fenomenologiji slike. Jer, upravio se na slikarstvu zasniva priroda slike. U slučaju Banksija radi se o bukvalnom, fizičkom uništenju djela, koje uz sve rečeno nema nikakav “kreativni nagon” na kojeg se umjetnik tajnog identiteta poziva. Prije se trebao pozvati na koncepte destukcije kao umjetničkog postupka u slučaju Fernandeza Armana ili Mikelanđela Pistoleta, a ne iskrivljavati smisao Pikasove izjave. Banksi smišljeno, dakle proračunato a ne nagonski, unaprijed priprema i do detalja razrađuje željeni efekt iznenađenja. Naivno bi bilo pomisliti da za tako nešto nije imao odgovarajući suport moćnog lobija koji u svemu tome, u toj predstavi za odabranu publiku vidi višestruku korist. Išlo se toliko daleko da je rečeno kako je to što se dogodilo toga dana sa slikom “Djevojčica s balonom” postalo “dio istorije umjetnosti”. Nije tajna da u svijetu umjetnosti na najvišoj svjetskoj razini postoji strogo kontrolirano područje likovnog biznisa koji je uspostavio svojevrsni “kordon saniter”. Samo se određeni broj svjetskih umjetnika, modernih i savremenih, izdvojio u ekskluzivnu družinu čija djela kontinuirano postižu milionske cijene. Naravno treba reći da je komercijalizacija u umjetnosti uvijek postojala. Mnogi su slikari radili replike svojih djela da bi zadovoljili potražnju za njima. Spomenimo Ticijana s “Magdalenom” ili El Greka sa “Svetim Franjom u zanosu”. Da i ne govorimo današnjoj situaciji, o enormnim produkcijama grafika Salvadora Dalija i Endija Varhola ili malih multipla Miguela Berokala. Čak je i Frensis Bejkon postao žrtva tog nezajažljivog biznisa. Slikareve su litografije rađene prema njegovim slikama (uljima na platnu) i prodaju se za desetke hiljada eura, iako Bejkon izričito kaže u knjizi razgovora s Mišelom Arčibaldom da nikad nije radio grafike i da mrzi tu likovnu disciplinu. Očito je da je u XX stoljeću biznis oko umjetnina postao poseban fenomen. Podsjetimo kako se uspjesi američkih filmova mjere nedjeljnim bilansom blaganji kino dvorana. Broj prodanih CD-a određuje cijenu pjevača. U likovnom su svijetu neprikosnovenu ulogu imali uticajni galeristi - trgovci sa sebi privrženim kritičarima. Kad je u jednom intervjuu Džesper Džons pitao kolegu i prijatellja Roberta Raušenberga koliko bi mogla vrijedjeti jedna njegova skulptura (dvije limenke u bronzi), ovaj je odgovorio “onoliko koliko kaže Leo Kasteli”. Kasteli je bio trgovac i galerist koji je tada, sredinom prošlog stoljeća, bio kralj na američkoj popart umjetničkoj sceni. Međutim danas su se stvari toliko promijenije da je uloga kritičara gotovo minimalizirana. Kakvog značaja može imati kritičarev opravrdan sud o skromnoj likovnoj kvaliteti Banksijevih prodanih slikarija kad su one već “potvrđene” količinom novca uloženim u njih. Jedan, od Banksija puno zanimljiviji autor, kao što je Demijan Hirst, koji čak i ne slika sve svoje slike niti oblikuje svoje skulpture, već mu ih izrađuju drugi, na pitanje novinara Njujork Tajmsa što misli o negativnom stavu kritičara prema njegovoj umjetnosti, kratko je odgovorio: “Ko ih jebe.”
Ovakvu aroganciju sebi može dozvoliti onaj koji je već osigurao trajno mjesto u istoriji umjetnosti i čiji se radovi prodaju za desetine miliona dolara. Groznica aukcijskih predstava zabilježila je prije petnaestak dana novi Banksijev rekord. Slika nastala kao omaž imprersionističkom slikaru Klodu Moneu nazvana “Show me the Monet” iz 2005. godine prodana je u Sotebiju za 9,8 miliona funri. Na čemu se zasniva tolika vrijednost ovog platna? Slika je rađena po Moneovoj slici “Ribnjak u Živerniju” iz 1899. U ambijentu bujnog zelenila s mostom što se diže u blagom luku nad ribnjakom čiste vode sa rascvalim lokvanjima, Banksi slika kao simbol potrošačkog društva, dvoje kolica kakva se koriste u velikim samoposlugama i s jednim narandžastim saobraćajnim konusom koji kao otpad strše iz mirne vode ribnjaka. Ova korektno naslikana kompozicija s više nego jasnom kritičkom porukom koja treba potaći društvenu svijest o očuvanju okoline ugrožene ekspanzijom konzumerizma, u ideji je neinventivno umjetničko djelo. To će potvrditi svako ko je vidio propagandne materijale ekološki osviještenih grupa, pokreta Zelenih za očuvanje prirode, koji se godinama bore plakatima, fotografijama, ilustracijama... za postizanje svog cilja. (Kod nas smo se prije puno godina nagledali u živo takvih prizora na padinama Lovćena kad se pogled na veličanstveni Bokokotorski zaliv zaustavi na raspadnute madrace, lavaboe, krevete, keramičke pločice... bačene u usjecima ispod puta, između grmovima kupina i drugog niskog raslinja). Ideja za očuvanje čovjekove okoline prisutna je konstantno i na razne načine, uključujući i ove umjetničke. Stoga će svako, bez sumnje, pozdraviti Banksijevu osjetljivost i angažman, njegovu brigu za prirodu i opravdanu kritiku polucije, ali će teško sebi objasniti koji je to umjetnički kvalitet tog platna koje može postići tako visoku cijenu. Enigma zvana Banksi za sada odlično funkcioniše između mita i banalnosti, zahvaljujući učinkovitoj ulozi umjetnikove neidentificirane pojave koja se neprestano potvrđuje slikarskim radovima i njihovim enormno visokim cijenama.
Bonus video:
