O opasnoj „Zdravo za gotovo“ dijagnozi kazuje iskreno ističući da je vrijednost ženskog principa nepravedno zanemarena. Teodora objašnjava šta znači biti umjetnik u jednoj maloj državi kakva je Crna Gora, sa metaforičkim osvrtom na činjenicu da sve ima svoju višu svrhu na koju ne smijemo ostati slijepi.
Po zanimanju si dramaturškinja. Zašto baš dramaturgija?
Upisala sam FDU zbog potrebe za pisanjem i obrazovanjem. Vremenom mi je dramaturgija olakšala svakodnevno funkcionisanje. Naučila sam da posmatram stvari koje mi se dešavaju. Da ih posmatram iako učestvujem u njima. Da budem pisac i lik istovremeno. Nezahvalna je kad-kad to profesija. Ljudi često ne znaju koji je posao dramaturga i po čemu se razlikuje od reditelja, ili čak glumca. Ne znaju koju vrstu školovanja dramaturzi prolaze i koje su njihove sposobnosti, na koji način doprinose radu u gupnim projektima i tome slično.
Zdrava/Gotova je ime tvog perfomansa kojim si otvorila „ŠkART REZIDENT“ izložbu kako je došlo do te saradnje?
ŠkART je organizovao umjetnicke rezidencije na temu angažovane umjetnosti i društveno-političkog aktivizma. Kako su kod nas takve prilike rijetke, odlučila sam da se prijavim. Cilj je bio da timskim radom, mladi stvaraoci sa naših prostora, uz pomoć mentora, kreiraju djela koja ce biti angažovanog tipa. Tako je nastao performans Zdrava/gotova. U radu na performansu smo učestvovale Katarina Cimbaljević, Branka Marković i ja. Svaka je na svoj način prezentovala emociju koju u njoj budi poema Zdrava/gotova čiji sam autor.
Šta te je navelo da svoj performans nazoveš „Zdrava/Gotova“?
Kad počne dijagnoza „Zdravo za gotovo“, onda definitivno nešto nije kako treba. A skloni smo toj dijagnozi. U poemi govorim o arhetipu ženskog principa koji je vremenom potisnut i degradiran baš zbog toga što je vijekovima tretiran „Zdravo za gotovo“. Jin i jang kao ženski i muski princip, kao primanje i pružanje, kao pasivna i aktivna sila, voda i vatra, zemlja i vazduh... Bilo bi nemoguće da mogu postojati mimo ovog odnosa. Smatram da je vrijednost ženskog principa nepravedno zanemarena. Ako ja ne primam tvoju energiju, uzalud mi je pružaš. Probaću da budem plastična kroz dioni genitiv: „šolja čaja“- šolja je pasivna, a čaj je aktivna sila. Ne može drugačije. Ali, mi kao da računamo samo čaj i to predugo.
Da li si zadovoljna položajem umjetnika u Crnoj Gori i koliko bi trebalo da se radi na unapređenju kadrova da bi se donekle dostigao svjetski standard?
Dobro pitanje. Položaj umjetnika u Crnoj Gori je zastrašujuć. Očigledno da je došlo do inverzije. Ono najplemenitije posta nevažno, a gordost zauze presto. Naši umjetnici ukoliko nemaju dara za biznis smatraju se za budale. „Greote“, odjekuje za njima. Tragikomedija, sa naglaskom na tragediju.
Jedna stvar mora biti jasna- umjeće nasih ljudi jeste svjetskog nivoa. Samo što to umijeće ostaje „u škrinjama“ , kako kaže poema Zdrava/gotova. Moraš imati u karakteru poltronsku crtu, ili moraš biti rođen/a pod srećnom zvijezdom, pri čemu mislim na uticajni i bogati Kontakt.
Koliko dugo si pripremala svoj performans?
Četiri dana, koliko su trajale umjetničke rezidencije.
Da li i ti, kao drugi umjetnici, imaš inspiraciju za svoj rad i u čemu je pronalaziš?
Inspiracija je sveprisutna. Ona pronalazi mene. Kada radim sa ljudima koji me (kako tako) razumiju i među kojima osjećam pripadnost, čini mi se da nikada ne bih izgubila volju za stvaranjem. Inspiracija i volja su mi čak i sinonimi. Pokreću me i inovativne stvari. Pokreće me rizik, smjelost. A moja poezija, pak, nastaje bez interakcije, kada je um čist ili kada se duša ne može uskladiti sa raciom. Komplikovano je odgovoriti na ovo pitanje.
Šta bi poručila mladim, još uvijek neafirmisanim stvaraocima?
Teško pitanje... Da rade na sebi, uvijek. Da čitaju Oshoa, Gurdjijeva, Uspenskog, Vilhema Rajha... Da preispituju autoritet i da se trude da budu svojstveni. Ne bih ni za sebe rekla da sam baš afirmisana umjetnica. Takođe bih se opomenula da sve ima svoju višu svrhu i da ne možemo, posmatrajući odvojene i naizgled nepovezane segmente, imati vjerodostojan utisak o smislu cjeline. Možda je to što nam se sada dešava bas onako kako bi trebalo da bude? Uostalom, zar je toliko važno dobiti potvrdu za svoja djela?
Koji su ti planovi za budućnost, šta dalje poslije „Zdrave/Gotove“?
Otvorila sam Koreodramski centar Afternoon Tea, u kojem spajam ples i dramaturgiju i spremam se za mjuzikle i inovativne pozorišne forme.
Pišem scenario za dugi igrani film i radim na unapređenju sitkoma „Kod Slave Onogove“ , prevedenom „A house of Obodin“- zbog jezičkih barijera u prevođenju žargona, koji sam pisala na četvrtoj godini fakulteta za predmet Filmski i TV scenario.
Bonus video:
